[rstr_selector]

Arhivska građa kao dragoceno svedočanstvo prošlosti

Međuopštinski istorijski Arhiv u Čačku počeo je sa radom 1948. godine u vreme kada se osnivaju arhivska središta ne samo u Srbiji nego i u tadašnjoj Jugoslaviji. Najstariji arhiv u Srbiji je arhiv Srbije koji je od svog osnivanja, 1898. godine, pa sve do dvadesetih godina 20. veka, bio jedina ustanova koja je čuvala arhivsku građu u Srbiji.

Prikupljanje dokumenata za Međuopštinski istorijski Arhiv u Čačku i njihova zaštita počinju zvanično 1948. godine. Zbog privredne obnove i rada Fabrike hartije odneto je 5 vagona arhivske građe sa tavana tadašnjeg Načelstva okruga u kome se danas nalaze ustanove Arhiv i Muzej. To što je tada odneto za preradu hartije, odnosno za ponovni rad i obnovu rada Fabrike hartije, bilo je od neprocenjivog značaja. Danas, u fondovima Arhiva postoje dokumenti delimično iz Načelstva okruga rudničkog i čačanskog, odnosno iz druge polovine 19. veka, dok građu iz tog perioda za Opštinu čačansku nemamo, objašnjava Lela Pavlović, direktorka Međuopštinskog istorijskog arhiva u Čačku.

– Kada je 1948. godine počelo prikupljanje arhivske građe i rešavanje pitanja  smeštanja i organizovanja prikupljenog, najveći udeo i zaslugu imala je Margita Radović, tadašnji profesor i direktor čačanske niže Gimnazije. Ona je dobila zadatak da honorarno prikuplja i organizuje građu zajedno sa Dragim Popovićem, takođe profesorom čačanske Gimnazije koji je napisao čuvenu spomenicu realne Gimnazije 1937. godine. Tako su u Arhiv stigli prvi fondovi Ženske zanatske škole, podružine, esnafa, i slično.

Za 70 godina postojanja Arhiva u njemu je radilo svega 40-ak zaposlenih, što govori da oni koji dođu tu i ostanu, navodi sagovornica. Svi obavljaju veoma značajan posao – značajan ne samo za arhiviste već i za građanstvo jer Arhiv čuva čitave fondove i zbirke koji stižu zakonskom obavezom službi oganizovanih na teritoriji Čačka, Gornjeg Milanovca i Lučana, ali i lične i porodične zbirke. Čitava građa je podeljena po određenoj šemi.

– Prvo idu fondovi državnih organa, ustanova, organizacija i drugih institucija. To su uprave i javne službe. Fondovi su podeljeni do 1918, zatim sledi međuratni period od 1918. do 1941. godine, okupacijski kvinsliški organi od 1941. do 1944. godine i arhivski fondovi od 1944. godine. Naravno, devedesetih godina ponovo dolazi do promena u društvenom sistemu i do ponovne reorganizacije ove podele. Tako su podeljeni pravosuđe, prosvetne, kulturne i naučne ustanove po nazivu ustanove. Zatim tu su socijalne i zdravstvene ustanove, privreda, to je podeljeno po periodu kapitalizma, zatim, u tom periodu banke, novčani zavodi, privredna udruženja, privredna preduzeća koja su podeljena na industriju i rudarstvo, poljoprivredu i šumarstvo, trgovinu, ugostiteljstvo i turizam, saobraćaj i građevinarsvo. Onda dolazi zanatstvo, zadruge, u periodu socijalizma ponovo ista podela kao što smo to već pomenuli za kapitalizam, a tu su i društveno-političke organizacije, društva i udruženja, bilo da su to građanske organizacije i humanitarna društva, kulturno-prosvetna društva, sportska društva i udruženja. I na kraju dolaze porodični i lični arhivski fondovi i zbirke.

Porodični i lični arhivski fondovi dolaze do Arhiva tako što se poklanjaju ili otkupljuju a sagovornica ističe jedan koji je najveći i verovatno najpotpuniji – porodični fond Kren-Stanković. Ona navodi da su zbirke vrlo značajne i zanimljive jer se mogu podeliti na kartografske arhivalije, memoarsku građu, plakate i fotografije. One su najčešće nastale tako što ih je pojedinac stvarao i poklanjao, a plakati i fotografije koji se takođe prikupljaju u Arhivu mogu da budu ili poklon ili rad arhivista. To je, uopšteno, pregled arhivske građe koji se nalazi u svakom arhivu i svaki arhiv u Srbiji podeljen je po ovakvoj šemi. Na osnovu ovakve šeme prave se vodiči na osnovu kojih svi korisnici mogu da provere gde im šta treba, odnosno gde mogu šta pronaći. Istovremeno, tako se organizuje i depo Arhiva, zajedno uz to ide topografski pokazivač gde i onaj koji je početnik može lako da se snađe u depou, objašnjava Lela Pavlović.

U našem Arhivu, kao najstariji vodi se dokument o popisu knjiga manastira Sretenje koji su 1813. godine radili učitelji i đaci iz Zablaća. Taj dokument govori o početku 19. veka, vremenu Karađorđeve vladavine, tačnije govori o tome da je tada već postojala škola u Zablaću i to je dragocen podatak. Ako pogledate taj dokument, rekli biste da je možda nebitan, da je to neki popis, da su deca iz Zablaća popisala knjige iz manastira Sretenje i da to nije toliko bitno. Međutim, iz njega možete mnogo toga da zaključite – da je škola postojala 1813. godine, kako se zvao prvi učitelj i koje su se knjige tada nalazile u manastiru Sretenje, a to je samo jedan dokument odnosno papir za koji se na prvi pogled ne bi reklo da je toliko zanimljiv. Dokument je napisan u u februaru 1813. godine i, kako se navodi, „u devetoj godini vladavine Đorđija, odnosno države koja postoji“. To je već animljiv podatak na osnovu koga saznajemo da je u doba Karađorđa postojala država, odnosno da od 1804. postoji jedan samostalni državni aparat koji je uspeo u potpunosti da organizuje celokupnu državnu upravu bez osmanskog sistema vlasti. Taj zapis nam govori o tome da je država tada bila srpska, a samo nekoliko meseci kasije, tačnije u jesen 1813. godine, dolazi do propasti ustanka i do onih strašnih događaja koji će uslediti u razračunavanju Osmanlija sa srpskim stanovništvom.

Čačanska opština, kao i sve ostale u kneževini Srbiji, osnovana je 1839. godine, ali arhivska građa ovog fonda nije ostala. Ona se sačuvala tek od 1918. godine, kaže Lela Pavlović.

– Po oslobođenju Čačka, 25. oktobra 1918. godine, formirana je opština u Čačku. Prva sednica Odbora u tom novom sastavu održana je 01. novembra 1918. i tada je opština obuhvatala grad Čačak do 1930. kada se u njen sastav ulključuju sela Atenica i Kulinovci. Ukidanjem Suda opštine ateničke opština je nosila naziv Sud opštine čačanske, a od 1934. postaje gradsko poglavarstvo. Gradsko poglavarstvo je radilo do 18. aprila 1941. godine. Fond je preuzet od Gradskog narodnog odbora 1948. godine i sadrži 135 knjiga i 128 kutija spisa za vremenski period od 1918. do 1941. Građa sadrži ne samo zapisnike sa odborskih sednica, nego i pravila udruženja studenata za međusobno pomaganje, samostalno privređivanje, sudske prekršaje, naredbe, podatke o izgradnji komunalnih objekata, o proširenju i kaldrmisanju novih ulica, prijavi ratne štete, zatim o opštinskom prirezu, raspodeli stoke kao ratnog plena pojedincima 1919. godine, izbornom materijalu za 1920. godinu, spisak dece bez roditelja 1919. godine, delimični spisak poginulih i umrlih, nestalih, obešenih i streljanih lica Opštine čačanske u Prvom svetskom ratu i slično.

Arhiv čuva i razne druge spiskove i dokumenta od kojih, kao najinteresantnije, Lela Pavlović navodi zahtev sindikalnog veća da se osnuje Sud dobrih ljudi (period 1920-1921. godina), dokument o prodaji okružnih placeva 1921. godine i o određivanju Čačka za mesto stanovanja mađarskih begunaca, zapis o početku organizovanog iznošenja smeća, o osnivanju Suda za suzbijanje skupoće, spisak lekara koji obavljaju privatnu praksu, spisak lica koja se bave trgovinom, spisak stranaca koji se nalaze u varoši Čačak, podaci o Odboru Srpske afrikijade koji organizuje izložbu slika iz Afrike, sa predavanjima o životu i radu Srba u Africi a u kojoj učestvuje i Nedeljko Gizdavić, profesor čačanske Gimnazije i mnogi drugi dokumenti i zapisi.

– Kao još jedan zanimljiv dokument izdvojila bih onaj u kome se navodi da su iz Sarajeva došla dva člana opštine da predaju vojvodi Stepi Stepanoviću diplomu počasnog građanina grada Sarajeva. O vojvodi Stepi saznajemo takođe interesantne podatke. Fond Stepa Stepanović osnovan je odmah sutradan po vojvodinoj smrti, sa namerom da mu se iz  tog Fonda podigne spomenik. Međutim, Stepa je sebi podigao spomenik za života. Frančesko Berbelja je napravio spomenik još 1923. godine. Kada je Stepa već znao da je bolestan, otišao je na čačansko groblje da izabere mesto koje mu najviše odgovara. Video je mesto sa koga se pogled pružao na ceo Čačak i spomenik podigao na tom mestu. Kada je vojvoda preminuo, odmah sutradan je došlo do organizovanja Fonda. Kada su shvatili da je spomenik već podignut, smatrali su da je dobro da se taj novac preusmeri za podizanje škole, koja je i otvorena 1837. godine i nazvana je Državna škola Vojvoda Stepa Stepanović. Taj naziv je nosila do završetka Drugog svetskog rata kada je preimenovana u Državnu školu, a zvala se jedno vreme i Jovan Jovanović Zmaj. Na kraju, mislim da je to negde krajem pedesetih godina, škola dobija naziv Milica Pavlović i tako ostaje do danas.

Arhivska građa je svedočanstvo jednog vremena, kulturno nasleđe od opšteg interesa. Osnovni posao svakog arhiva je da preuzima, sređuje i škartira arhivsku građu i da je organizuje po fondovima i zbirkama. Preuzeta građa koja se čuva u depoima dostupna je svim punoletnim građanima i oni je mogu koristiti u različite svrhe.

– Različiti su razlozi. Na primer, diplomski radovi – ne samo iz istorije, već i iz socijologije ili turizma, svi za koje se mogu pronaći odgovarajući statistički podaci ili uvodni tekstovi. Budući da Arhiv čuva i projektnu dokumentaciju, dolaze i arhitekte. Građa se koristi i za pisanje određenih radova za časopise, za muzejski Zbornik, zatim naučnih i drugih radova. Veliki broj ljudi je zainteresovan za arhivsku građu. Neko dolazi samo da pronađe podatak o opštini iz koje potiče, neko traži podatke za svoje pretke u spiskovima matičnih knjiga, a neko pokušava da napiše hroniku sela, odnosno mesta iz kog potiče. Međutim, za to je potrebno mnogo više podataka i mnogo više fondova da bi moglo da se dođe do zaključaka, prvenstveno zbog toga što se ne koriste samo fondovi državne uprave već i ličnih, porodičnih zbirki u kojima se pronalaze dokumenti koje ne nalazimo u fondovima za koje dobijamo dokumente zakonskim putem. A mi smo uvek zainteresovani za poklone Arhivu u vidu ličnih i porodičnih zbirki i dokumenata jer oni su svedočanstvo jednog vremena za sve nas, zaključuje direktorka Međuopštinskog istorijskog Arhiva u Čačku.

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *