Dok u Sarajevu i Beogradu još zvoni escajg u restoranima, ljudi se smiju i viču na ulicama i sve teče čvrstim ritmom metropole, Zagreb sneno pere zube i zakopčava pidžamu.Ne znam tko se toga sjetio, ali ...

pretpostavljam da imamo posla s domaćom pameti, jer nigdje u svijetu nisam vidio ljupki običaj kakav vlada u nekim zagrebačkim restoranima, da vam oko jedanaest navečer dvaput ili triput kratko ugase svjetlo, upozoravajući na skori fajrunt.
Dajući vam na znanje kako je vrijeme da namirite račun, skupite cigarete sa stola, kaput iz garderobe i izvolite napustiti lokal, konobari gdješto počnu i slagati stolnjake na susjednim stolovima ili čak mahati metlom oko vaših nogu. Izađete tada s društvom u noć i zastanete kratko na pločniku, dogovarajući se gdje biste mogli nastaviti razgovor i nitko se ničega razumnog ne može sjetiti.
Ako nemate želje plesati na stolovima u nekom turbofolk ćumezu, ili svjedočiti kolodvorskim tučnjavama pijanaca i prostitutki, naš glavni grad vam u to doba uistinu malo toga nudi i ne trebaju vam ankete da shvatite kako je on dosadno mjesto, učmala srednjoeuropska palanka gdje iza ponoći šetaju samo egzibicionisti u kišnim ogrtačima.
Pustoš i beznađe zagrebačkih ulica noću ostalo je jednako, malo se promijenilo otkad je Branimir Štulić prije trideset godina pjevao o tome.
Dok u Sarajevu i Beogradu još zvoni escajg u restoranima, ljudi se smiju i viču na ulicama i sve teče čvrstim ritmom metropole, Zagreb sneno pere zube i zakopčava pidžamu. Tko bi znao zašto je tako?
Valjda smo mi takvi neki dosadni i zatvoreni ljudi koji se ne znaju zabavljati. Turističke radnike našeg glavnog grada vjerojatno će obeshrabriti ovakva reputacija, ali ja bih im savjetovao da obrnu stvari. Neka baš naša dosada bude ono čime ćemo privući namjernike. Ne treba se upuštati u jurnjavu za senzacijama, nego tobožnji nedostatak pretvoriti u vrlinu: Zagreb je dobar za živce.

Jutarnji list (13.03.2008.)