Претрага
[rstr_selector]

Da li je novi Zakon o transfuzijskoj medicini dobar ili loš?

Novim Zakonom o transfuzijskoj medicini promenjen je način prikupljanja krvi u Srbiji, pa su tako dosadašnje transfuziološke službe u bolnicama ugašene, a postoje samo četiri ovlašćena centra za prikupljanje, obradu, testiranje i distribuciju krvi.

Prema rečima doktora Milana Roganovića, otorinolaringologa iz Čačka, novi Zakon uskraćuje mogućnost lokalnim transfuziološkim službama da budu spremne u hitnim situacijama.

– Problem je tehničke prirode. Ukoliko imamo hitan slučaj, ne možemo očekivati da će iz Kragujevca ili Niša krv stići u onom trenutku kada je neophodna, a pritom se uskraćuje mogućnost lokalnim transfuziološkim službama da vrše prikupljanje krvi, kao i obradu za neke hitne situacije. Čačanska transfuziološka služba je bila dobro razvijena i imala je dobru opremu. Ranije su sindikati u našim firmama animirali svoje radnike i masovno dolazili da daju krv u našu bolnicu i smatram da je to praksa koju nije trebalo ugasiti. Godinama se i veliki broj naših srednjoškolaca i studenata odaziva na dobrovoljna davalaštva krvi što pokazuje da mladi shvataju koliki je značaj svega toga. Međutim, to je sada zatajilo jer Crveni krst ne radi u punoj meri svoj posao, a to se odnosi na afirmaciju dobrovoljnog davalaštva krvi, kaže Roganović i dodaje da se javlja još jedan tehnički problem koji se odnosi na to da će ekipe iz Beograda dolaziti samo određenim danom da prikupljaju krv, ali je pitanje da li će davaoci baš u tom trenutku biti u mogućnosti da to učine.

Transfuziološki institut u Beogradu može izgubiti svoje ingerencije

Milan Roganović ukazuje da novi Zakon o transfuzijskoj medicini  može dovesti do toga da Transfuziološki institut u Beogradu izgubi svoje ingerencije.

– Može doći do toga da se deponovanje naše krvi prebaci u neke druge centre, pa kada trebujemo neku krv, nećemo znati od kog donatora smo je dobili jer se genetski materijal kod krvi meša. Mi smo ovde autohtoni za ovo područje sa svojim genetskim materijalom i smatram da je to visokorizično. Ukoliko izgubimo mogućnost da iz naših rezervi  i naše krvi proizvodimo sve što je potrebno različitim pacijentima, onda nam preostaje da nam iz nekog evropskog centra šalju krv za koju ne znamo kog je porekla. Ne kažem da oni nemaju precizno zakonodavstvo koje kaže da krv mora biti obrađena na određeni način, ali ukoliko posmatramo širi aspekt, rizikujemo da umnogome zavisimo od drugih, kao što je to slučaj u ekonomiji, privredi i drugim segmentima. Dolazimo do toga da ne možemo samostalno da donosimo odluke u našoj državi, zaključuje naš sagovornik.

Поделите вести

Један одговор

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *