[rstr_selector]

Višestruka šteta od izgradnje trase autoputa Preljina – Požega

Od osnivanja prvog ekološkog udruženja u Srbiji, sada već davne 2000. godine, Milomir Mišo Antović iz Prilipca neumoran je aktivista. Naročito pokušava da skrene pažnju na, kako kaže, istinu o Koridoru 11 sastavljenu od činjenica o izgradnji trase autoputa Preljina – Požega.
Naime, selo Prilipac administrativno pripada Opštini Požega i to od 1947. godine, mada se geografski nalazi u Donjem Dragačevu. Autoput, najpre projektovan 2005. godine, vodio je zvaničnom trasom od Preljine prema Lučanima. Međutim, izmenom generalnog projekta, već naredne godine se trasa preusmerava sa Lučanskog (Jokovića) polja. Po rečima generalnog direktora Saobraćajnog instituta CIP, ovo je učinjeno na osnovu odluke Revizione republičke komisije. Izmena izvršena u delu Lučani – Prilipac, navodno zbog kraće trase, koštala je šezdeset tri miliona evra. Sada iznosi 6 km, kreće se nadvožnjakom od preko 500 m kroz planinu Krstac, tunelima i mostom preko klizišta u Prilipcu. Pritom prolazi kroz centar sela, uništavajući desetak domaćinstava i prvoklasnu zemlju, na svega dvesta metara udaljenosti od osnovne škole i crkve.

Planirani autoput ugrožava i prirodu i poljoprivredu

To nije sve. Prema šestoj, aktuelnoj izmeni i zamisli projektanata, u centru sela se postavlja fabrika betona, a za sledeću godinu planirana je i fabrika asfalta. Potreba za ovim postrojenjima trajaće koliko i radovi prema Užicu, Ivanjici i Čačku, a ugovor države sa Turcima potpisan je na osam stotina i pedeset evra.
Prilipac je registrovano ekološko selo sa mnogo istorijskih spomenika i neistraženih arheoloških nalazišta, ali, čak ni to, smatra Antović, nije glavni problem. U pitanju su troškovi trase, koja je za dvesta pedeset miliona evra skuplja, a tehnički teže izvodljiva, jer bespotrebno vodi tunelima i mostovima ogromne dužine. Taj novac bi mogao biti mnogo bolje uložen, pre svega u zapošljavanje mladih i školovanih, odnosno, njihovo zadržavanje u državi. Dolaskom u Prilipac, trasa uništava devedeset odsto kvalitetnog zemljišta, od koga meštani uglavnom žive. Projektovanjem nove trase, zabranjeni su izgradnja i legalizovanje bilo kakvih novih objekata, jer još uvek nije sigurno kuda će ona voditi.
Ekosistem je takođe ugrožen nasilnim sprovođenjem projekta, pre svega zagađivanjem izvorskih voda. Uludo se troše stotine miliona evra, a od ravničarske trase se, navodno, odustalo zbog ugrožavanja Ovčarsko-kablarskih manastira. Antović je uveren kako je u pitanju svojevrsna zavera sa ciljem da se što više potroši i pritom uništi.

O svemu se uporno ćuti

Na pitanje zašto sve to čine, Antović je od inženjera dobio odgovor kako im je „tako naređeno“. Mašinski inženjeri i intelektualci godinama pokušavaju da ukažu na diskutabilnu prirodu projekta, ali ne nailaze na raspoložene sagovornike, niti im polazi za rukom da privuku pažnju nadležnim institucijama. Naprotiv, u kontinuitetu izbegavaju suočavanje. Nesrazmera u broju ili potpunom odsustvu odbornika među meštanima, koji bi se eventualno mogli zauzeti za rešavanje ovog problema, još jedan je značajan pokazatelj političkih malverzacija.
-Argumenti su brojni, ali nema sagovornika. Narod je zastrašen, lokalna samouprava vodi računa samo o sopstvenim interesima, a koaliciju čine ljudi koji žive u neposrednoj blizini, pa ipak ćute. Mnoge kuće imaju barem po jednog fakultetski obrazovanog člana, ali, zbog ogromne neizvesnosti, mladi se ne zadržavaju u rodnom mestu, razočarano priča Antović.

Interes ulagača važniji od dobrobiti meštana

Trasa predviđena za Požegu, kako tvrdi, promenjena je zbog ogromne površine neobrađenog zemljišta, pogodne za izgradnju nove infrastrukture i privlačenje budućih investitora. Požega je prirodna raskrsnica četiri reke, sa uslovima za proširenje. Takođe, put za Arilje i Ivanjicu povezuje sa uvozničkim lobijem koji sabotira ovdašnje hladnjače i proizvođače voća i povrća. Jeftina radna snaga odgovara stranim investitorima, što nema veze sa tobožnjim privrednim i ekonomskim progresom Srbije, naprotiv. Godišnji PDV koji se domaćinstvima nameće za investicije izuzetno je visok, u hiljadama evra, pri čemu se nadležne institucije ograđuju od odgovornosti jer ta imanja „pripadaju Evropskoj uniji“.
Pitanja je mnogo, a volje za nalaženjem rešenja, naizgled, nema. Zbog svega toga, Antović poziva sve zainteresovane i, naročito one merodavne, da dođu i lično se uvere se u kršenje prava, ugrožavanje prirodnih bogatstava i onemogućavanje napretka, u ime navodnih poboljšanja kojima se ne nazire kraj.

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *