[rstr_selector]
Foto: sa fb. stranice Sabora Frulasa

I bi frula, da se daleko čuje. I bi Sabor, da traje….

Do kraja osamdesetih godina prošlog veka sabora narodnog stvaralaštva u Čačku nije bilo. Postojao je Turistički savez koji je zajedno sa ustanovama kulture ukazivao na potrebu da se inicira jedna od takvih  manifestacija. Postojala su seoska takmičenja i takmičenja u okviru saveza amatera. Gotovo da nije bilo sela u opštini Čačak koje nije imalo kulturno-umetničko društvo, ali to je sve što je bilo vezano za izvorno narodno stvaralaštvo iako je u to vreme, čak izraženije nego danas, bio razvijen folklorizam, priča naš sagovornik Zoran Rajičić, predsednik Saveta Sabora frulaša Srbije „Oj Moravo“.

Vođeni željom da svom kraju podare manifestaciju koja će negovati i čuvati izvornost i tradiciju kulturnog stvaralaštva, trojica ljudi koji su sarađivali u okviru Turističkog saveza, Milovan Pravdić prosvetni radnik, Branimir Milovanović sekretar Turističkog saveza i Radovan Marinković novinar i književnik predložili su da se u Prislonici organizuje Sabor frulaša Srbije pod nazivom „Oj Moravo“.

„Instrument pre svih instrumenata“

– U Čačku i okolini je u to vreme živelo nekoliko vrsnih frulaša koji su već snimali ploče i nastupali na drugim saborima širom zemlje. Časlav Pavlović, Slobodan Vukićević, Milan Kovačević, Obren Radičević, Spasoje Ječmenić, neka su od poznatijih imena tadašnjeg vremena. I frula je tada već postajala sve popularnija. To jeste srpski narodni instrument ali je jedno vreme bio u zapećku i tek nakon pojave čuvenog frulaša Save Jeremića ona dobija sve više poklonika i sledbenika. Tada su već stasavali i majstori frule koji su snimali za Radio Beograd  poput Mikana Obradovića, Tihomira Paunovića, Velja Kokorića, a u to vreme se pojavljuje i nenadmašni virtuoz, Bora Dugić.

Pre indiciranja Sabora frulaša u Ljubiću se dve godine zaredom održavala priredba „Čarobna frula“. Međutim, ona se ugasila ali je ostalo interesovanje u krugu frulaša instrumentalista da se nastavi jedno takvo takmičenje, kaže Rajičić.

– Već su bili izgrađeni kontakti sa frulašima, postojala su i organizaciona iskustva kao i velika želja da se organizuje Sabor u Prislonici. U Guči se već održavao Sabor trubača, u Sokobanji Festival harmonike pa je frula bila logičan izbor za prisloničku manifestaciju. Sa druge strane, frula je stari tradicionalni srpski instrument i u prošlosti gotovo da nije bilo kuće koja nije imala gusle i dvojenice. Kada su išli da čuvaju stoku ili da rade na njivi, naši preci su pravili svirale od zove. Dakle frula je u srpskoj tradiciji duboko ukorenjena, ona je izvor i koren. Profesor Miodrag Azanjac je govorio da je frula instrument pre svih instrumenata i navodio je tri mudraca kao prve svirače koji su išli da se poklone u Vitlejemu Isusu Hristu na njegovom rođenju. Imajući u vidu sve okolnosti, logično je bilo da za saborsku manifestaciju izbor padne na frulu.

Zavičajni zvuci Prislonice
Foto: sa sajta Sabora frulaša Srbije „Oj Moravo“

Milovan Pravdić jedan od osnivača Sabora je iz Prislonice. On je bio rodonačelnik seoskog turizma u svom rodnom selu gde je postojalo Turističko društvo „Vujan“. U Prislonicu je tih godina dolazilo dosta turista iz Evrope i Engleske. Nekoliko domaćinstava se bavilo seoskim turizmom. Kao veliki vizionar, Pravdić je znao da osim bogatstva domaće zdrave hrane i lepota prirode turistima mora da ponudi neki kulturni sadržaj, neku hranu za dušu. Takođe, želeo je da što veći broj meštana ostane na svojim ognjištima i da i njihove živote obogati kulturnim sadržajima. Tako je sve počelo. Postojala je dobra infrastruktura, Prislonica je u mnogočemu prednjačila u opštini Čačak pa su ova tri vizionara došla na ideju da se upravo tu pravi Sabor frulaša, priča Rajičić.

A kako svaka ideja traži realizaciju, bio im je potreban neko ko će Sabor koncepcijski i programski podići na noge.

–  Obratili su se našem pesniku Branku V. Radičeviću sa molbom da on bude neko ko će da kreira program i napravi koncepciju. Ali kako je Radičević bio jedan od osnivača Sabora trubača u Guči i angažovan na njegovoj realizaciji, uputio ih je na flautistu sa Javora jer su u pitanju dva srodna instrumenta. To je bio legendarni profesor Miodrag Mile Azanjac – čovek koji je udahnuo dušu Saboru frulaša u Prislonici.  Mile Azanjac je osmislio sabor koji se po svemu razlikovao od svih drugih i godinama nakon osnivanja govorio je da je Sabor frulaša u Prislonici iznedrio mnogo toga što do sada nismo susretali na saborima širom Srbije. Njegov koncept se svodi na jednu rečenicu koju mi koristimo i koja se nalazi u zaglavlju našeg memoranduma a koja je moto Sabora: „U osnovi svakog saborskog narodnog okupljanja, pa i ovog u Prislonici, je briga o korenu i stablu jednog  naroda. A koren srpskog naroda nezamisliv je bez zvuka frule“, navodi Rajičić.

I tako je sve počelo. Prvi Sabor održan je 23-25. septembra 1988. godine. Nakon dve godine objavljen je prvi DVD sa Sabora frulaša, a 1993. na Šestom Saboru štampan je prvi broj lista „Frula“ i od tada je izašlo više od 20 brojeva – što samostalno, što kao podlistak „Čačanskog glasa“. Godine 1994. organizovana je prva škola frule u Prislonici. Od 2014. radi se direktan prenos Sabora preko interneta, a ove godine se prvi put radio i direktan radio-prenos na Prvom programu Radio Beograda. Od 2015. godine medijski sponzor Sabora frulaša u Prislonici je Drugi program Radio Beograda koji pobednicima takmičenja dodeljuje nagradu „Od zlata jabuka“ i produkcija PGP RTS im izrađuje CD. Trajne snimke za Radio Beograd rade pobednici Sabora frulaša u studiju Radio Beograda.

Sinonim za takmičenje, školu, duhovni opstanak i razvoj

Pored negovanja izvornog narodnog stvaralaštva u oblasti sviranja na fruli, Sabor ima i obrazovni,  duhovni i naučno-istraživački karakter. To su stubovi Sabora koje je postavio profesor Azanjac.

–  Godinama smo držali škole frule i zahvaljujući ovom Saboru u Srbiji su se razvile brojne škole frule. Od pre dve godine u saradnji sa opštinom Rača odakle je Bora Dugić vodimo i Frulašku akademiju koja nosi njegovo ime i u kojoj 15 najboljih frulaša Srbije potpuno besplatno ima priliku da radi sedam dana sa neprevaziđenim srpskim virtuozom na fruli, a cilj Frulaške akademije je da se neguju mladi frulaši. Takođe, u okviru Sabora raspisujemo i konkurs za savremenu kompoziciju na fruli i jedni smo sabor u Srbiji koji ima takav konkurs inspirisan narodnom tradicijom. Na Saboru postoji i besedništvo na razne aktuelne teme a okrenuti smo i duhovnosti jer se Sabor uvek naslanja na letnji Aranđelovdan, slavu manastira Vujan i deo programa se organizuje u manastiru. Vajarska kolonija naivne umetnosti koja uporište nalazi u izrezbarenom krstu Patrijarha Pavla i koja se godinama zvala „Krst Patrijarha Pavla“ je potekla od nas, a već dve godine je to nezavisna manifestacija koja je zadržala isti naziv.

Još jedan stub Sabora, možda i najvažniji kada su u pitanju zapisi za buduća pokoljenja, je naučno-istraživački. Jedini smo sabor na koji dolaze profesori i studenti odseka za etnomuzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti, beleže etnomuzikološke zapise negujući i čuvajući na taj način od zaborava tradicionalan način sviranja na fruli. Mnogo diplomskih, seminarskih radova i knjiga napisano je zahvaljujući boravku tih studenata u Prislonici. I kada u dalekoj budućnosti neko bude izučavao istoriju našeg naroda ključna će biti ta dokumenta i radovi koje su studenti radili sa profesorima na našem Saboru.

„Sabor frulaša i vašarska muzika su dva različita sveta“
Foto: sa fb. stranice Sabora Frulasa

Sabor frulaša u Prislonici neretko nosi etiketu vašara, a tu etiketu mu lepe oni koji su daleko od umetnosti, oni koji su sa kulturom „na Vi“, koji dele manifestacije na urbane i ruralne.

– Mi nikada ne pristajemo da se manifestacije dele na urbane i ruralne, a to se danas često dešava. Ako kažete da se manifestacija održava na selu, odmah će reći da je to vašar. To ne sme da bude tako. Ako  mi na Sabor frulaša dovedemo pozorišnu predstavu, duodramu Lujza Mišić, drame o Milunki Savić i Nadeždi Petrović, ako Sabor pohode i u predstavama na njemu igraju najveća imena srpskog glumišta kao što su Ljuba Tadić, Petar Kralj, Sonja Jauković, ako imate jednog Boru Dugića koji svira u svim koncertnim dvoranama po svetu i nastupa po Evropi u slavu Mocarta sa svetskim umetnikom iz Portugalije Žordi Savaljom, to ne može biti vašar. To je umetnost. Problem je u tome što se održava na selu. Da se sve to izvodi u Čačku u nekom drugom objektu, to bi za mnoge bila vrhunska manifestacija, ali pošto je Prislonica selo na tome se sva priča završava. Mi smo 2005. godine sastavili ad hoc orkestar od 5 frulaša, 5 flautista i 1 čelistkinje. Oni su svirali dela klasične muzike: Baha, Mocarta, Vebera, Čabarkapu, Samartinija iako su čak i neki naši vrsni frulaši rekli da taj orkestar nije kompatibilan jer je flauta intonativno čistija od frule. Međutim, ovaj događaj gotovo da nije propraćen. Neko će da kaže imate slabu medijsku podršku. Mi imamo medijsku podršku u skladu sa onim koliko imamo sredstava. Danas, u eri društvenih mreža, to nije ni tako loše. Problem je u tome što se ova manifestacija ne vrednuje jer se održava u Prislonici. Da je u Čačku, na nju bi se gledalo kao na izuzetan umetnički događaj.

Razlog tome možda leži i u činjenici da su šatre, tezge i vašarska muzika nešto što posetioce prvo dočeka po dolasku na Sabor, a ne znaju da oni ne pripadaju Saboru – ni organizaciono ni koncepcijski.

– Mi godinama vodimo borbu, Bora Dugić i ja uz podršku još nekih ljudi da dokažemo da je Sabor frulaša u Prislonici kulturna manifestacija a ne vašar. Međutim, mi nemamo mehanizam za to. Nemamo mogućnost da nekome kažemo da ne podiže šatru i ne dovodi kojekakvu muziku. Pre nekoliko godina postigli smo sa Gradom Čačkom dogovor da ono što je saborište –  od ulaska u školsko dvorište i čitav taj prostor do saborske bine, tu ingerenciju ima samo Savet Sabora frulaša, a van toga mi ne možemo da sprečimo Mesnu zajednicu da izdaje nekome prostor. To nije uspevala ni Guča. I oni su godinama donosili opštinsku odluku da se ne može svirati druga muzika pod šatrama i u kafanama osim trubačke, pa nisu uspeli. Ljudi koji dolaze na Sabor u Prislonicu na ulasku vide šatre i tezge i ne shvataju da to nema veze sa Saborom. To nije deo Sabora i to nije naša koncepcija i naša vizija. Sabor nije privredno-turistička manifestacija. Imate stotinu vašara i manifestacija u Srbiji čiji koncept je takmičenje u pripremanju jela i nastup popularnih pevača. Sabor je kulturna manifestacija, a od ove godine je i zvanično svrstana u manifestacije prve kategorije.

Etnomuzikološki obrasci odnosno melografski zapisi koje prave studenti etnomuzikologije na Saboru u Prislonici su svakako nešto najvrednije što ostavljamo za budućnost. I za 200 godina, kada neko bude izučavao našu narodnu baštinu, veštinu i znanje, iz tih nota i zapisa će saznavati i učiti kako se u Srbiji svirala frula krajem 20. veka. U tome leži suština, kaže Zoran Rajičić.

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *