[rstr_selector]

Krsna slava – nematerijalno nasleđe staro 1000 godina

Srbija je 2010. godine potpisala Konvenciju o zaštiti nematerijalnog kulturnog nasleđa, za razliku od Evrope, koja je to uradila nešto ranije, ali kako naš narod kaže, bolje ikad nego nikad. Kod nas su do sada zaštićena nepokretna kulturna dobra kao što su crkve, manastiri, spomenici drugih vrsta, međutim sve ono što predstavlja deo narodne tradicije, narodne izvornosti, ono što karakteriše nas kao narod, štiti naš identitet, to se zapravo odnosi na nematerijalno kulturno nasleđe.

U saradnji sa Ministarstvom kulture oformljen je Centar za nematerijalno kulturno nasleđe, pored njega i Komisija, Komitet za zaštitu nematerijalnog kulturnog nasleđa i regionalni koordinatori. Zadaci regionalnih koordinatora su da to živo kulturno nasleđe, koje je još uvek prisutno i održivo, svrstamo, obradimo i stavimo na našu nacionalnu listu.

– Svako kulturno nasleđe jeste podložno menjanju, modifikaciji, nije moguće da se obred sprovodi kao što se nekada sprovodio, ali je jako bitno da se oni osnovni elementi koji su karakteristični za jedan obred održe, da srž ostane netaknuta, priča za naš portal Snežana Šaponjić Ašanin, etnolog Narodnog muzeja u Čačku.

Srbija do sada ima preko 30 elemenata u proceduri u kojoj se utvrđuje koji od njih će biti upisan na našu nacionalnu listu kulturnog nasleđa i koji će konkurisati za upis na Uneskovu listu čovečanstva. Pored srpskog kola koje je Unesko upisao na listu u decembru prošle godine kao novu kulturnu baštinu čovečanstva, na njoj se nalazi i krsna slava.

Tradicija jedinstvena i u pravoslavlju i u svetu
Fotografisano u brvnari Vladana Talovića, foto Mijodrag Tutunović
Fotografisano u brvnari Vladana Talovića, foto Mijodrag Tutunović

– Mi smo prepoznali slavu kod Srba kao karakterističan element, jer danas samo Srbi obeležavaju krsnu slavu. Srpska slava ima veliku održivost, u našem narodu je prisutna 10 vekova. Prvi put se pojavljuje početkom 11. veka, zapravo 1018. godine, a ove godine je tačno 1000 godina. Krsna slava se sačuvala za sve vekove turskog ropstva, u svim ratovima, bunama, u promenama monarhija u promenama državnog uređenja i ostala je sve do dana današnjeg. Jedno vreme je bilo manje porodica koje su slavile, ali zahvaljujući srpskom seljaku na selima se slava uvek slavila i to je ono što je održalo tu nit, da danas tačno znamo i da možemo da nastavimo tamo gde su ranija pokoljenja stala i da se krsna slava obeležava na pravi način kako ona to i zaslužuje, objašnjava naša sagovornica.

Postoje tragovi da se nekada krsna slava obeležavala na teritoriji Hrvatske, kao i kod Bugara i Rusa, međutim, nigde osim u Srbiji slava se nije očuvala kao kulturno nasleđe, a kako su Srbi narod pravoslavne vere, to znači da je krsna slava jedinstvena i u pravoslavlju i u svetu.

Naslednik zemlje nasleđuje i krsnu slavu

– Još uvek su nerešena pitanja otkud Srbima slava, kako su počeli da je slave, zbog čega je neka porodica odredila baš tog sveca da ga slavi kao zaštitnika. Razne teorije i pretpostavke su pokušale da daju odgovor na ova pitanja, ali ti odgovori su uglavnom u vezi sa samim primanjem hrišćanstva pojedinih plemena i grupa ljudi. Krsnu slavu slavi određena porodica i slava je vezana za porodično imanje, za zemlju. Tako oni koji su nasleđuju zemlju, nasleđuju i krsnu slavu. Kako se zemlja nasleđivala muškom linijom, tako se i krsna slava prenosila sa oca na sina i dalje muškom linijom. Međutim, nije pogrešno da se slava prenosi i ženskom linijom ukoliko imanje nasledi ćerka ili ako se nasleđuje ujakova zemlja, jer ujak nema svoju decu, pa je sin njegove sestre taj koji nastavlja njegovo kućno ognjište i njegovu krsnu sveću, objašnjava Snežana Šaponjić Ašanin.

Običaj u Srba je da se svetac zaštitnik ne menja, ali postoje situacije u kojima se on mogao promeniti.

– Na primer, porodice koje je zadesila velika tragedija, porodice bez dece ili porodice u kojima je zabeležen veliki pomor dece, menjale su sveca zaštitnika. U vremenu sveopšteg neobrazovanja ili slabe zdravstvene kulture, mala deca su često umirala, a u narodu je vladalo verovanje da svetac zaštitnik ne vodi dovoljno brige o toj porodici, pa da je potrebno odabrati novog sveca zaštitnika koji će porodici doneti više sreće. Promena krsne slave nije čest primer, ali u ovim situacijama je to bilo običajno i religiozno opravdano.

Sveća, kolač i žito – osnovni elementi slavskog ceremonijala

– Krsna sveća ima simboličnu ulogu – da plamenom osvetli porodici put, otera sve loše, zle, demonske sile i da porodici donese sreću i blagostanje. Slavski kolač koji je centralni i najvažniji deo slavskog ceremonijala, predstavlja žitnu žetvu i on se prinosi sveći. Kako nije uvek bilo moguće kolač nositi u crkvu da ga sveštenik očita i prekadi, jer su bila teška i zla vremena, kolač se mogao prekaditi uz „Oče naš“ sa kumom, komšijom, prijateljem. Očita se molitva, kolač se prelije vinom i smatralo se da je kolač osvećen i prekađen. Takođe, žito se prinosilo za slavu kao i vino kao supstitucija za krv Gospoda Isusa Hrista. Ovo su važni elementi u slavskom ceremonijalu i oni su obavezni, a sve ostalo je gozba.

Srpski narod je često i preterivao u obeležavanju svoje krsne slave, pa su slave nekada trajale po pet, šest dana, što je kao posledicu imalo da se porodica finansijski iscrpi, te da u narednom periodu nema dovoljno hrane za sebe, priča naša sagovornica.

– Često je i država imala potrebu da se umeša, pa je knez Miloš preporučivao i zabranjivao da se troši previše novac za obeležavanje krsne slave. Koliko je porodica pridavala važnost krsnoj slavi vidi se po tome što nisu žalili ni novac, ni vreme, samo da svog sveca zaštitnika proslave u najboljem svetlu, po cenu gladi nakon proslave.

Neophodno jačanje svesti o značaju nacionalnog nasleđa

Krsna slava je duboko ukorenjena u našu svest, a specifičnosti njenih elemenata i činjenica da opstala 1000 godina, glavni su razlozi zbog kojih je Unesko prepoznao ovu tradiciju kao živo kulturno nasleđe srpskog naroda i da ju je kao takvo stavio na Reprezentativnu listu čovečanstva.

– Elementi koji se nalaze na ovoj listi vidljivi su celom svetu, što znači da je ceo svet upoznat sa tim kulturnim nasleđem, a time ono postaje mnogo dostupnije. Mnogi od nas i ne prepoznaju da je kulturno nasleđe koje se prenosi sa kolena na koleno toliko važno, jer u ovom moru globalizacije, neke izvorne kulturne vrednosti jednostavno odlaze u zapećak, pa tako ne budu prepoznatljive i vidljive. Nažalost, dešava se da tek kada dođu stručnjaci i pokažu interesovanje za određeni kulturni element, tek onda raste svest kod ljudi. Od velike važnosti je govoriti o nematerijalnom kulturnom nasleđu, da bi se ono što više sačuvalo, zaključuje Snežana Šaponjić Ašanin.

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *