[rstr_selector]

Manastir Vujan: Zaštićeni spomenik kulture i mesto čudesnih isceljenja

Nedaleko od Čačka, na južnim padinama planine Vujan okružen gustom šumom leži istoimeni manastir – svetinja stara više od 200 godina, podignuta od sakupljenih ostataka nekadašnjeg manastira Obrovin iz 13. veka, koja čuva isceliteljske mošti vujanskog isposnika i krst rezbaren rukom patrijarha Pavla.

Na trenutnoj lokaciji, manastir Vujan je građen 1804. a završen 1805. godine. Prvi, stari manastir, nalazio se niže u selu, negde na polovini puta od sadašnjeg manastira do magistrale, a njegov nastanak se vezuje za drugu polovinu 13. veka, priča arhimandrit Jovan iguman manastira Vujan.

– Stari manastir Obrovin, koji je bio posvećen Sv. Arhangelu Mihajlu, Turci su srušili i spalili 1597. godine. Od tada pa sve do 1804. godine ljudi su se sastajali na zgarištu spaljenog manastira i tu su se služile liturgije pod drvetom gde su mogli da se pričeste i obeleže važne svetkovine. Nikola Lunjevica, deda kraljice Drage Mašin, uz pomoć Lazara Mutapa (obojica vojvode iz Prvog i Drugog srpskog ustanka) odlučuju da sa svojim ljudima premeste manastir Obrovin na novu lokaciju. Podvukli su se pod planinu Vujan da bi se sakrili od Turaka i tako su od zidina koje su ovde preneli sagradili ovaj manastir 1804. odnosno završili ga 1805. godine.

Dok stari manastir Obrovin nije bio srušen, na tom mestu se nalazila isposnica, minijaturna crkvica, brvnarica i kućica u kojoj se uvek poneki monah izdvajao iz bratstva i živeo tu u molitvi i postu.

– Kada je manastir Obrovin zapusteo zapustela je i isposnica i ta minijaturna crkvica, brvnarica i kućica su nestale tokom tog perioda od više od 200 godina. Generacijama se prenosilo s kolena na koleno da je tu bilo neko svetilište, pa su Nikola rodom iz Lunjevice i Lazar rodom iz Prislonice kao stari meštani tog kraja, želeli na tom mestu da sagrade manastir odnosno da praktično premeste nekadašnji manastir Obrovin. Tako je nastao manastir Vujan, a Turci nikada nisu otkrili mesto na kome je nikao. Za to vreme je bio prilično sakriven, ali po izbijanju Prvog pa Drugog srpskog ustanka Turci su bili zaokupljeni novim problemima pa nisu ni stizali više da zavire na svako skrovito mesto. Tako da je manastir Vujan, što se bar Turaka tiče, ostao neprimećen. Dobio je ime po planini Vujan a posvećen je Sv. Arhangelu Gavrilu. Nikada nije rušen ni paljen. Prolazili su ratovi i razne vojske ovim krajem ali niko nije palio ni rušio ovaj manastir.

Isceljenje patrijarha Pavla nad svetim moštima vujanskog isposnika

Kada su Nikola Lunjevica i Lazar Mutap sa svojim ljudima sekli drveće, vadili panjeve i sređivali teren za gradnju novog manastira na mestu nekadašnje isposnice, naišli su na četiri grobne ploče na kojima ništa nije pisalo, kaže arhimandrit Jovan.

– Odmah su znali da su to grobovi isposnika koji su boravili u isposnici dok to mesto nije zapustelo. Bili su prinuđeni da podignu ploče, otkopaju kosti i prenesu ih malo dalje, na mesto gde se i danas nalaze. Tako su otkopali tri groba a kad su otvorili četvrti naišli su na potpuno cele mošti jednog od vujanskih monaha isposnika. Obavestili su duhovnike tog vremena da vide o čemu se zapravo radi. Pošto su to bile cele mošti, sasušene ali u potpunosti cele, one su uređene i improvizovan je sarkofag od mermera sa natpisom. Tada su dobili nalog da tu kopaju temelj za manastir i uokvire mošti da ostanu unutar hrama u prvom delu sa desne strane. Otuda potiču mošti vujanskog svetitelja i isposnika nad kojima i dan danas mi čitamo molitvu za zdravlje bolesnika da Gospod usliši molitve posredstvom moštiju vujanskog svetitelja.

Nad tim svetim moštima se od teške tuberkuloze iscelio i Gojko Stojčević, u to vreme svršeni bogoslov, kome je upravo bolest preokrenula život i usmerila ga na drugu stranu od one kojom je sam planirao da krene, priča iguman manastira Vujan.

Patrijarh Pavle se nije spremao za monaha, već za sveštenika. U Sarajevu je završio Bogosloviju i kada je trebalo da formira porodicu i da se rukopolaže za sveštenika, buknuo je Drugi svetski rat. Crkva ga je, kao svršenog bogoslova, postavila za veroučitelja u Banji Koviljači da predaje veronauku deci. U letnjim danima kada bi bile žestoke vrućine on je izvodio decu na Drinu na kupanje, na brčkanje kako su govorili.  Dok ih je nadzirao, u jednom trenutku je primetio da je jedno dete otplivalo daleko, gotovo do pola Drine i da je počelo da se davi. Onako vruć skočio je u hladnu Drinu, otplivao i spasio dete da se ne utopi ali je zato zaradio žestoku prehladu i zapaljenje pluća. Lekari su ga lečili ali nisu mu mogli pomoći. Jednostavno, njegove kaverne u plućima su popucale i, kako nam je sam pričao, njegova pluća su počela da trule. Lekari su mu prognozirali najviše tri meseca života. Tada, kada je to čuo, on je rekao, citiram ga: „Ja ću otići u manastir da se zamonašim i da umrem kao monah“. Interesantno je to da ga je ruka Božja vodila celog života. Od Banje Koviljače pa do ovog mesta nalazi se sijaset manastira koji bi ga primili da se kod njih zamonaši i umre budući da je bio svršeni bogoslov. Međutim, on je došao u manastir Vujan gde su ga primili, gde se molio nad moštima, iscelio i ozdravio i nikada se više ni od čega razboleo nije. Umro je i utihnuo od same starosti. Dakle Božja je volja bila drugačija. Postao je kasnije episkop na Kosovu i Metohiji, na najsvetijem parčetu srpske zemlje, a zatim i poglavar naše svete crkve.

Naveo sam primer našeg blaženopočivšeg patrijarha jer smo ga svi znali, kaže iguman manastira Vujan, ali bilo je brojnih primera isceljenja nad svetim moštima vujanskog monaha i pre patrijarha a i u najnovije vreme. Tri meseca nakon isceljenja patrijarh Pavle, tada još Gojko, zamonašio se u manastiru Blagoveštenje u Ovčar Banji. A kao svoju zahvalnost za isceljenje svojom rukom je izrezbario krst Raspeće Hristovo koji je ostavio manastiru Vujan i napisao s leđa posvetu „Manastiru Vujnu, o isceleniju, priloži rab Božji Gojko, 1946. godine.“ Taj krst se pažljivo čuva u manastiru kao važna svetinja i relikvija.

U hramu manastira Vujan kraljica Draga Mašin podigla je 1902. godine spomenik svom dedi vojvodi Nikoli Lunjevici koji je sahranjen unutar hrama kao ktitor manastira. Manastir je zadužbina cele familije Lunjevica i to je jedini manastir koji je Nikola podigao. U porti manastira su sahranjene sve Lunjevice osim Drage Mašin koja je sa kraljem Aleksandrom Obrenovićem sahranjena u staroj Crkvi Svetog Marka na Tašmajdanu u Beogradu.

Crkva manastira Vujan ima status spomenika kulture i pod zaštitom je države.

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *