[rstr_selector]
Foto iz arhive Narodnog muzeja u Čačku: Spasovdanska litija u Čačku 1998. godine

Obetina u čačanskom kraju nekad i danas

Zavetina, odnosno obetina kako se naziva u čačanskom kraju, opšta je seoska slava. Reč „obet“ znači sveto obećanje a „obetište“ se u Srpskom mitološkom rečniku definiše kao mesto na kome su održavane zavetne molitve.

Opšta seoska slava nasledstvo je iz paganskog perioda, iz vremena kada su litije odnosno krstonoše po poljima obilazile sveto drveće, objašnjava Ivana Ćirjaković, viši kustos Narodnog muzeja u Čačku u svom radu „Zavetina u čačanskom kraju“.

Umoljavanje božanstva atmosferskih pojava za plodnost i zaštitu

Nekada se negovao kult svetog drveta, prinošene su mu žrtve a u ritualnima su učešće uzimali sveštenici. Zbog toga je kult drveta i biljaka u našem narodu do danas ostao jak. Iako ovaj paganski običaj ima zajedničkih elemenata sa krsnom slavom, kao što je sečenje kolača pod zapisom koje predstavlja beskrvnu žrtvu, učešće sveštenika u obredu, nošenje crkvenih rekvizita, obetina je u svojoj osnovi umoljavanje božanstva atmosferskih pojava za plodnost, napredak i zaštitu, odnosno za opštu dobrobit ljudi.

Litije odnosno krstonoše su ritualni pohodi povorke koja ide kroz polja sa crkvenim rekvizitima. Krstonoše stvaraju zamišljeni krug oko seoskog atara, krećući se s leve na desnu stranu. Okruživanje sela, kao običajna paganska radnja zatvaranja u krug radi zaštite od zlih sila, simbolično predstavlja zaštitu sela od eventualnih vremenskih nepogoda. Krstonoše se uvek kreću s leva na desno jer je po narodnom verovanju leva strana nazadna i nesrećna dok je desna napredna i srećna.

Foto iz arhive Narodnog muzeja u Čačku: Sveštenik adorira urezani krst vinom, selo Jezdina 2001. godine
Foto iz arhive Narodnog muzeja u Čačku: Sveštenik adorira urezani krst vinom, selo Jezdina 2001. godine

Sveto drvo je najčešće hrast, koji nosi određenu magijsku simboliku i kod nas se po pravilu uzima za badnjake i zapise. Oko svetog drveta litije obilaze tri puta. Osim hrasta, za sveta stabla uzimaju se plodna stabla voća kao što su jabuka, trešnja, kruška… Sveto drvo, odnosno zapis, ne sme se seći, sa njega se grane ne otkidaju, niti se sme na bilo koji način oskrnaviti. Svako selo ima po jedan „glavni“ zapis kod koga se vrše najvažniji obredi. On se kiti vencem od cveća koji rano ujutru na dan obetine prave devojke i predstavlja žrtvu svetom drvetu koje je, simbolično, „mesto na kome stanuje božanstvo“.

U čačanskim selima, kao i u gradu, običaj obetine održavan je do kraja Drugog svetskog rata kada je naredbom komunističkih vlasti zabranjen. Dešavala su se i hapšenja sveštenika koji su i pored zabrane krstonošama ritualno obilazili sela i držali molitve kraj zapisa. Krstonoše su potpuno iskorenjene u selima u okolini Čačka do 1950. godine. Od tada, obetina se obeležavala bez obilaženja zapisa a svaka kuća je proslavljala u krugu porodice i prijatelja. Sela koja imaju svoju crkvu proslavljala su obetinu u crkvenom dvorištu a litije su obilazile oko crkve umesto oko zapisa po ataru sela.

Buđenjem nacionalne svesti 1989. godine, počinje i obnavljanje proslave obetine u čačanskom kraju, sa akcentom na obnovi obrednih litija odnosno krstonoša.

Na osnovu dostupne građe i terenskih istraživanja na teritoriji opštine Čačak, Ivana Ćirjaković analizira rituale, suštinu i svrhu proslave obetine nekad i sad.

Obetina u čačanskom kraju pre Drugog svetskog rata

„Po želji kneza Miloša, čačanska crkva je 1834. godine bila posvećena Vaznesenju Hristovom, njenu slavu Spasovdan grad je prihvatio kasnije. Spasovdan je proslavljan u Čačku 20-tih godina XX veka veoma svečano. Praznik je počinjao liturgijom u crkvi, a nastavljao se spasovdanskom litijom ulicama grada da bi, posle sečenja slavskog kolača na Velikoj pijaci prerastao u svetovno veselje“.

U selima bi, na mestu gde se održavalo bdenje, uveče dolazio pop i tada bi se na drvetu urezao krst. Sutradan krstonoše okite to drvo raznim cvećem među kojima su i grabove grančice (da bi se momci grabili oko devojaka i ženili se što ranije). Krstonoše se okupljaju ujutru, nose barjake, zvona, ikone, pevajući obilaze selo i idu od jednog zapisa do drugog. Nakon što svako drvo tri puta obiđu, zapišu krst, a pop okadi to drvo i očita molitvu. Na čelu povorke je barjak, pop je u povorci na konju, kmet nosi svoj štap  a svi ostali idu peške. Krstonoše obiću celo selo i stave krst na zapis. Dok povorka obilazi selo domaćice otvaraju svoje mlekare i iznose karlice sa mlekom na ulice, sokake gde žedne krstonoše piju mleko. Određeni domaćin iz sela sprema ručak za krstonoše na određenom mestu i u određeno vreme.

Tako se obetina proslavljala pre nego što su je komunisti zabranili, objašnjava u svom radu Ivana Ćirjaković.

Obnova proslave obetine 90-ih godina XX veka

Ovaj običaj obnovljen je u opštini Čačak i okolnim selima posle 40 godina. Čačak je svoju opštinsku slavu Spasovdan počeo svečano da proslavlja od 1990. godine. Na taj dan narod se okupi na liturgiji u čačanskoj crkvi posle koje sa sveštenicima obiđe tri puta oko crkve, a zatim se u crkvenoj porti preseče slavski kolač i osvešta žito.

Po završenim obredima u crkvenoj porti, povorka se kreće glavnim ulicama grada. Krstonoše prave zamišljeni krug krećući se od crkve, preko gradskog šetališta i pored zgrade Gimnazije, vraćajući se ponovo u crkveno dvorište. Molitve se čitaju kod zgrade Pošte i pored Gimnazije. Po povratku u crkvenu portu, obiđu crkvu još tri puta, a zatim idu na svečani ručak u Parohijski dom.

Foto iz arhive Narodnog muzeja u Čačku: Pletenje venčića na Prve Trojice, selo Jezdina 2001. godine
Foto iz arhive Narodnog muzeja u Čačku: Pletenje venčića na Prve Trojice, selo Jezdina 2001. godine

Jezdina je prvo selo u čačanskoj opštini koje je prvo obnovilo proslavu obetine. Čitavo selo se organizuje oko zajedničke proslave a svake godine se bira novi domaćin slave odnosno kolačar. Sve kuće u selu daju određenu sumu novca za organizaciju proslave.

Na mestu u selu koje se zove Sastanak nalazi se glavni seoski zapis i tu se odigrava proslava sa ručkom i muzikom. Krstonoše se okupljaju rano ujutru na prve Trojice na Sastanku kod glavnog zapisa. Sveštenik tu čita molitvu a svi prisutni kleče i prave venčiće od trave i cveća. Sveštenik kadi skup tamjanom i škropi svetom vodicom i bosiokom. Osveštava slavski kolač, preseče ga na pola i adorira vinom pod svetim drvetom, a onda poziva kolačare, prošlogodišnjeg i novoizabranog da lome kolač.

Kada je kolač prelomljen, žene iz sela ga iseku i služe njime sve prisutne. Po završetku molitve, svi doručkuju kod glavnog zapisa. Posle doručka povorka kreće u obilazak seoskog atara, u kome obiđe osam poljskih zapisa. U krstonoše idu svi muškarci, žene i deca. Seoski atar obilaze traktorima. Kod zapisa uzimaju barjak i druge crkvene rekvizite a kolačar nosi ikonu i vino. Sveštenik pod zapisom čita molitvu za plodnost i dobrobit imanja i porodice domaćina na čijoj je zemlji zapis. Povorka tada obilazi sveto drvo tri puta. Dok sveštenik čita molitvu i kadi tamjanom iz kadionice sve prisutne, kolačar obnavlja sekirom krst na zapisu. Sveštenik poškropi urezani krst „svetom“ vodicom i bosiokom a krstonoše pićem, slanim pecivima i kolačima. Ako u kući ima male dece, kolačar im daruje „slatkiš“. Svake godine na obetinu deca dobijaju poklone za koje sva domaćinstva u selu skupljaju novac.

Obetina nekad i sad – sličnosti i razlike

Kada se uporedi ovaj običaj nekad i sad, može se zaključiti da je izvođenje obreda ostalo isto. Proslava obetine se uvek sastoji iz istih ritualnih radnji, sa manjim lokalnim razlikama. Nakon obnavljanja obetine, kada je ona ponovo izašla iz okvira porodice i crkvene porte, seljani su se uglavnom rukovodili sećanjem starijih ljudi koji su već učestvovali u obredu. Mnogi običaji koji su nekad bili sastavni deo obreda, danas su nestali jer nisu mogli da opstanu zbog savremenog načina života koji je uneo promene u seosku sredinu.

Žene su nekada pred krstonoše iznosile karlice sa mlekom koje su oni pili da bi se kajmak bolje „hvatao“. Danas se pred krstonoše iznose jela i pića ali mleko se više ne služi. Moderne domaćice smatraju da je ovaj običaj praznoverje.

Pred krstonoše su iznošeni i bolesnici, jer se verovalo da oni imaju natprirodne moći i da mogu da izleče. I ovaj običaj je potpuno nestao. Krstonoše su seoski atar obilazili isključivo peške, dok je samo sveštenik bio na konju. Danas svi obilaze zapise vozeći se traktorima jer je tako brže i praktičnije.

Obetina u Čačku je zadržala istu formu kakvu je imala i pre Drugog svetskog rata. Promenio se samo put kojim krstonoše idu u obilazak grada. Nekada su krstonoše išle do Velike pijace, gde se „lomio“ kolač, a danas idu od crkve, preko Gradskog šetališta i Gimnazije, dok se kolač lomi u crkvenoj porti.

Suštinu obetine treba sačuvati od zaborava

Religijska funkcija obetine i krstonoša kao umoljavanja viših sila za plodnost i povoljne atmosferske prilike danas je potpuno iščezla. Umesto nje, najviše se ističe društvena uloga, integracije zajednice u složnu celinu, okupljenu oko zajedničke proslave. Danas na pitanje zašto baš određena radnja treba da se vrši i kakvo je njeno značenje, većina ispitanika neće imati odgovor ili će reći „zato što se tako radilo“ i „zato što to tako treba“. Iz tog razloga, imajući u vidu da religijsko-obredne radnje povezane sa proslavom obetine predstavljaju nematerijalno nasleđe iz paganskog perioda koje je imalo određenu simboliku i značenje i koji je sastavni deo naše kulture i prošlosti, treba ga sačuvati od propadanja i preneti njenu sušinu i svrhu  na nova pokoljenja.

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *