[rstr_selector]
Foto iz arhive Narodnog muzeja: Velika kapija između ekonomskog i kućnog dvorišta, Gornja Gorevnica, 1966.

Privredne zgrade narodnog graditeljstva u čačanskom kraju

Seoska kuća i domaćinstvo doživeli su velike promene u drugoj polovini dvadesetog veka. Poljoprivredna proizvodnja je unapređena a time i ekonomski status seoskog domaćinstva, izgled kuće, okućnice i privrednih građevina. Današnje selo je u potpunosti prihvatilo gradski način života, piše u svom članku „Tradicionalne privredne zgrade u čačanskom kraju“ Ivana Ćirjaković, viši kustos Narodnog muzeja u Čačku.

Seosko stanovništvo ovog dela Srbije oduvek se bavilo zemljoradnjom i stočarstvom kao osnovnim zanimanjima a u novije vreme i voćarstvom i povrtarstvom. Ekonomske zgrade, koje se danas podižu kod svih domaćinstava, mnogo se razlikuju u odnosu na prvobitne. Danas su to građevine od savremenih materijala sa sprovedenim instalacijama, električnom energijom i vodom. Međutim, u okućnicama modernih seoskih domaćinstava sačuvane su i pojedine zgrade narodnog graditeljstva – kao što su kačare, magaze, salaši kao svedoci prošlog vremena, načina života i proizvodnje.

Sela okoline Čačka se nalaze na brdsko-planinskom području i pripadaju razbijenom tipu starovlaških sela šumadijske vrste. Tipična sela ove vrste su Vrnčani, Ostra, Banjica, Jančići, Sokolići i dr. To su sela udaljena od grada i glavnih saobraćajnica, najčešće sa formiranim centrom sela u kome je škola, prodavnica, kafana, mesna kancelarija, crkva. U ovim selima kuća je obično uvučena dublje u okućnicu, dalje od puta. Sela koja su bliža gradu su se postepenim rašćenjem ušoravalai razvila se u neku vrstu drumskih sela sa formiranim centrom. Kuće su u ovim selima najčešće okrenute ka glavnom putu ili ka drugim seoskim putevima, ali nisu ušorene već povučene u dvorišta, dalje od puta i nepravilno raspoređene. Sela ovog tipa su Mrčajevci, Konjevići, Zablaće itd. Još jedna grupa sela, najbližih gradu, je potpuno urasla u gradsku sredinu i čini prigradska naselja kao što su Atenica, Beljina, Trbušani, navodi autorka.

Izgled seoske kuće i okućnice u prošlosti
Foto iz arhive Narodnog muzeja: Vajat, Kačulice, početak XX veka

Seosku arhitekturu čačanskog kraja karakteriše kuća građena od brvana. Seoska kuća je najpre bila jednodelna sa ognjištem, oko koga je bila okupljena cela porodica. Posle oslobođenja od Turaka i sa postepenim ekonomskim razvojem, kuća se širi. Prvo se izdvaja soba a zatim i posebna zgrada – vajat -u kojoj su spavali oženjeni članovi domaćinstva. Iz kuće su se kao posebne zgrade postepeno izdvojili salaš, ambar, mlekar. Sve zgrade u dvorištu i kuća su postavljane tako da međusobno korespondiraju u svakodnevnom životu i radu.

Kako autorka navodi, raspored zgrada u stambenoj celini nije slučajan. Postoje nepisana pravila koja određuju kako se kuća postavlja i šta se sa koje strane podiže. Po pravilu, glavna kućna vrata su okrenuta prema istoku. Na istočnoj strani se grade zgrade, mlekar, ambar i salaš, a na zapadnoj strani, nešto dalje od kuće, staje i ostale ekonomske zgrade.

Okućnicu sela čačanskog kraja karakteriše precizna odvojenost kućnog i ekonomskog dvorišta i određen raspored zgrada u njemu. Ova dva dvorišta su međusobno ograđena ogradom od cepanog prošća opletenog prućem. Okućnice nekada nisu ograđivane. Od sredine XX veka, kada se stanovništvo u Srbiji ustalilo, počele su se ograđivati. U prvo vreme to su bile proste ograde od trnovitih grana. Kasnije se javljaju ograde od prošća opletene prućem, koje su se zadržale do danas. Između ova dva dvorišta su bile velike kapije sa dve vratnice od drveta, izrezbarene i ukrašene, bojene jarkim bojama sa krovićem od šindre  a danas najčešće od crepa. Još uvek su dosta zastupljene ovakve kapije u selima oko Čačka.

Foto iz arhive Narodnog muzeja: Furuna za pečenje hleba, Sokolić, 1969. godine

Sve privredne građevine se mogu razvrstati prema svojoj nameni u tri kategorije.

Prvu čine spremišne zgrade za čuvanje prvenstveno  poljoprivredno-stočarskih proizvoda i drugih stvari. To su mlekar za držanje mleka i prerađevina od mleka, kačara za smeštaj kaca, buradi i rakijskih kazana, salaš za čuvanje kukuruza u klipu, ambar kao „osobita zgrada za sitno žito“ i vajat – „U Srbiji koliko god ima u kući oženjenijeh ljudi, toliko ima oko kuće vajata, te svaki čovek u svom vajatu spava (bez vatre i ljeti i zimi: jer se u vajatima ne loži vatra) sa svojom ženom i drži svoje haljine i ostalo koješta. U gdjekojim se vajatima, drži vino, rakija, sir, maslo, skorup, med i ostale domaće stvari“, napisao je Vuk Karadžić u „Srpskom rječniku“.

Foto iz arhive Narodnog muzeja: Mlekar, Bresnica, 1931. godine

Spremišne zgrade su do početka XX veka bile građene od drveta. U prvim godinama XX veka javljaju se promene u konstrukciji krovnog pokrivača kada se umesto drvenog krova ili slame javlja crep. Spremišne zgrade su danas dosta očuvane i koriste se i dalje zbog dobrih konstruktivnih osobina.

Druga kategorija su stočarske zgrade odnosno štala za smeštaj goveda, tor za ovce, svinjac, kokošinjac, kovanluk za pčele.

Stočarstvo je u prošlosti u selima čačanskog kraja bilo glavno zanimanje. Zemljište je mahom bilo pod pašnjacima i šumom, što je pogodovalo stočarskom načinu privređivanja. Stoka se slobodno kretala u potrazi za pašom, dok je preko noći i zimi boravila u veoma primitivnim zaklonima. To su bile građevine od dasaka pobodenih u zemlju, sa nadstrešnicama od letava prekrivenih slamom, sa svih strana otvorene. Postepenim prelaskom na zemljoradnju, krčenjem šuma i pretvaranjem pašnjaka u obradivo zemljište, stoka se počinje sve više zatvarati tj. prelazi se na stajsko gajenje stoke, koja je sve potrebnija pri obradi zemljišta pa se o njenoj ishrani i smeštaju sve više brine.

Treća kategorija su tradicionalno-tehnološke zgrade za preradu sirovina, odnosno pušnica za sušenje šljiva, sušara za sušenje mesa i hlebna peć, poznatija kao furuna.

Privredne zgrade koje se danas najmanje koriste su pušnice i hlebne peći, dok su sušare za meso još uvek u upotrebi. U selima okoline Čačka može se videti veliki broj furuna. Njihov broj se povećavao od nestanka otvorenog ognjišta na kome je obično pečen hleb. Furune se danas sve manje koriste, najviše za pečenje prasadi.

Nestajanje i promene
Foto iz arhive Narodnog muzeja: Salaš za žito, Konjevići, početak XX veka

U selima okoline Čačka do Prvog svetskog rata preovlađivalo je stočarstvo nad zemljoradnjom. Kasnije, krčenjem šuma i pretvaranjem pašnjaka u obradive površine, dolazi do bitnih promena u izgledu i konstrukciji privrednih zgrada. Smanjenjem šuma, u nedostatku drveta, sve više počinje da se gradi od drugih materijala. Posebno se menja izgled i konstrukcija stočarskih zgrada. Razvojem poljoprivrede, dolazi do prelaza na stajsko stočarstvo i gajenje stoke boljih pasmina, posebno one za vuču. Posle Drugog svetskog rata, posebno od šezdesetih godina dvadesetog veka kada se intenzivira planska proizvodnja stoke za tov i krava muzara, zbog prodaje mleka stočarske zgrade potpuno gube svoje primitivne oblike. Grade se štale sa uvedenom vodom i električnim instalacijama.

Na izgled okućnice i broj privrednih zgrada u njoj direktno utiče i broj članova domaćinstva. U selima okoline Čačka, posebno u onim udaljenim od grada, sve je manje mladih ljudi. U potrazi za boljim životom, oni se sele u grad ili u samu blizinu grada, u prigradska naselja. U selima ostaju samo stari. Način privređivanja u ovim domaćinstvima zadovoljava samo osnovne potrebe. U okućnicama ovih domaćinstava zadržao se veliki broj tradicionalnih privrednih zgrada, jer se u uslovima smanjenog privređivanja nije ni javila potreba za novim i savremenijim zgradama. Mlekar, kačara i vajat danas se koriste kao ostave. Mlekar i dalje opstaje, ali većinom služi kao ostava za posuđe i zimnicu. Kačare se u svom starom graditeljskom obliku i dalje koriste za držanje kaca sa kominom, kazana za pečenje rakije i raznih potrebnih alata. Vajati su, nestankom zadružne porodice, izgubili svoju prvobitnu funkciju stambenog prostora, ali se i dalje koriste kao ostave. Neki od njih su pretvoreni u letnje kuhinje. Ambar, kao ostavu za bela žita odavno je zamenila magaza, koja se zadržala do današnjih dana, kao bolje konstruktivno rešenje. Salaš za kukuruz u klipovima je jedini od spremišnih zgrada koji se zadržao do danas u svim domaćinstvima u neizmenjenom obliku, navodi autorka članka.

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *