[rstr_selector]
Porodica bistrih potoka 1080
Foto: FB stranica Porodica bistrih potoka / Nestor Fotonst Nestorovic

Sa novosadskog asfalta do bistrih potoka pod Rudnikom – 46 godina Porodice bistrih potoka

Porodica bistrih potoka – ekološko-umetnička komuna u selu Brezovica na obroncima Rudnika, 12 kilometara od Gornjeg Milanovca, osnovana je 1977. godine. Njen osnivač je književnik, likovni umetnik i dramaturg Božidar Mandić, a tri njena osnovna elementa su ekologija, humanizam i kultura.

U razgovoru za Radio Dženariku, Mandić je približio filozofiju ove komune i njen način života svima onima koji je ne poznaju.

Davne 1977. godine Božidar Mandić se kao mladi umetnik doselio u Brezovicu iz Novog Sada, iz urbane sredine, predviđajući još tada sve brži tempo života i veliku zgađenost gradova u budućnosti. Uvideo je da takva budućnost neće odgovarati ni njemu lično, a ni njegovom stvaralaštvu.

 

,,Život je najlepši u malim porodičnim, prijateljskim zajednicama”

– Porodica bistrih potoka traje punih 46 godina. Došao sam iz urbane sredine i spadam u svetske, evropske, srpske pionire povratka prirodi. Još tada sam shvatio da je sve manje ljudskosti i komunikacije, da grad gubi misiju, da će biti prezagađen. Evo posle pola veka, na neki način se pokazalo da sam u pravu. Došao sam ovde i zasnovao komunu, odnosno zajednicu, jer smatram da je najlepše živeti u malim porodičnim, prijateljskim zajednicama. Pogotovu danas kada vidimo da se društvo raspalo, kada je čovek otuđen i kada je jako važno da živimo zajedno, kaže Božidar Mandić.

Ova komuna neguje prijateljstvo i radost, širi pozitivnu energiju i lepotu života u skladu sa prirodom. Život Porodice bistrih potoka je bogat. Biti jednostavan, običan čovek, sa puno energije i želje da ovaj svet bude drugačiji i da ga oplemenimo – osnovna je misija komune.

Depresija kao posledica usamljenosti

– Jedna od najvećih bolesti danas je depresija. A depresija nije čak ni bolest već usamljenost čoveka. Porodica bistrih potoka i ja smo istorija duga više od četiri i po decenije i imamo svoju misiju. Ja nikome ništa ne naplaćujem, ne zanima me novac, ali me zanima da imam prijatelje, da imam radosti. Moju kuću je do sada posetilo oko 47.000 ljudi, a to je više od 320.000 besplatnih obroka i 28.000 noćenja. To je moja misija i vizija iz mladosti. Ja sada imam 72 godine i veoma sam radostan da sam svoju viziju ostvario. Inače, ovaj život je bogat. Tu je umetnost, tu je susret sa ljudima. Posetilo me je više od 170 velikih intelektualaca Srbije. Komuniciram sa svima, pokušavam da u Srbiji ne budem zavađen ni sa kim. Dakle, moja misija je biti jednostavan, običan čovek i imati želju da ovaj svet nekako oplemenimo. Postoji jedno pitanje koje pesnicima često postavljaju, a postavljaju ga i meni: ,,Da li svet može da bude bolji zahvaljujući umetnicima?“ Ne može. Ali može stvarnost.

,,Sve što imamo delimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti”

Načelo ekonomije u Porodici bistrih potoka je: Sve što imamo delimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti. I to besprekorno funkcioniše u materijalnom svetu koji je preplavio čoveka i otupeo mu sva čula, toliko da mnogi toga nisu ni svesni, kaže Mandić.

– Svi tragamo za smislom života. Danas vidimo da je materijalistički svet potpuno zavladao čovekovom dušom. Vidimo da je čovek kapitalom toliko ophrvan da ne može svoju decu da vidi, raspadaju se porodice… Kod mene je sve obrnuto. Ja spadam u povratnike životu, duši, prirodi. A najvažnije je to da me novac uopšte ne impresionira. Umetnost je ta koju vidim kao jednu od oblasti koja nastoji da ulepša svet i da ga oplemeni.

,,Ako bi svaki čovek očistio tri metra oko sebe, planeta bi bila besprekorno čista”

– Jedna od mojih velikih misija je pionirstvo ekologije. Spadam u pionire ekologije u Srbiji, još iz vremena kada se nije znalo šta reč ,,ekologija” znači. I sada u ovim godinama čistim po 3 kilometra oko svog doma i mogu da kažem da je čisto kao u Sloveniji ili Švajcarskoj. A voleo bih da i Srbija bude takva, da je samoinicijativno očistimo od plastičnih džakova, flaša, kesa. To nije nemoguće, ali treba da probudimo mentalitet i da budemo lični primer za to. Ljubivoje Ršumović, moj veliki prijatelj i ja smo izračunali da ako bi svaki čovek očistio tri metra oko sebe, planeta bi bila besprekorno čista. A slažete se da to nije nemoguće.

Svake godine, Porodica bistrih potoka u Udruženju književnika Srbije dodeljuje nagradu umetnicima i intelektualcima koji su ukazali na probleme demografije, zagađenja vazduha, nestanka šuma i voda, odnosno samog opstanka planete. Nagrada je neobična i autentična, a do sada je dodeljena 29 puta.

– Nagrada se sastoji iz drvene plakete na kojoj je upisano ime laureata, litra izvorske vode, kilograma crnog hleba i 10 dinara. Uglavnom stimulišem intelektualce i umetnike. To je moj resor, moja oblast interesovanja i življenja, pa i profesije. Neki od dosadašnjih dobitnika nagrade su Ružica Sokić, Petar Lalović, Emir Kusturica, Ljubivoje Ršumović, Vlada Ajdačić, Dragan Jovanović, Zagorka Stojanović i mnogi drugi….

ŠUMES – festival pozorišnih susreta u šumi

Vladeta Jerotić, koji je boravio u Porodici bistrih potoka 83 puta, po ceo dan u dugim razgovorima i preispitivanjima, često je govorio: ,,Mladi, budite kontinualni”. A to bi značilo – mladi, izdržite! To je ključna reč 21. veka, naglašava Mandić.

– To jeste ključna reč 21. veka. U skladu sa tim smo u avgustu prošle godine po 21. put realizovali ŠUMES, na kome se svake godine okupljaju mlade teatarske grupe i pojedinci. Od ujutru do uveče pravimo predstave, razgovaramo, organizujemo književne susrete i koncerte. Bude po 15 pozorišnih predstava. Zajedno jedemo, zajedno peremo zdele i drvene kašike u potoku i stvaramo jedno pleme za koje bih ja živeo. Platio bih da živim od te lepote i mladosti, od entuzijazma i angažmana da kroz pozorište, umetnost i misaonost damo doprinos boljitku. ŠUMES je prošle godine pohodilo 140 mladih ljudi. Nije bilo ni jednog ekscesa, ni jedne sebičnosti. Pomagali su jedni drugima da razapnu šatore, da se operu zdele, da se doda parče hleba….To je impresija sa kojom bih ja neprestano živeo. Posećivali su nas i veliki umetnici kao što je Jovan Ćirilov, Dragan Kresoja, Ljubivoje Tadić, Rada Đuričin…

,,Nisam guru i ne želim to da budem”

– Ja nisam čovek koji je ,,učiteljevan”. Ali volim dijalog i mogu da budem primer drugima. Kroz primer mi ovde razvijamo slobodu dijaloga i poliloga. Dolazi nam  puno gostiju, a ono što mogu da nauče je da je gostoljublje jedan od mojih najvećih atributa življenja. Volim da ugostim ljude i da im ponudim jednostavnu hranu, gotovo monašku. Volim da razgovaramo, da se igramo i da se rastanemo plemenitiji i radosniji. Posećuju nas i ljudi iz celog sveta, jer ljudi traže čovečnost. U svakom slučaju, ja sam jedan mali dom, ne bih voleo da budem tribunal, ili neki guru, već samo učesnik života koji želi to sa drugima da podeli. Mi imamo pet kuća, sve su od organskih materijala. Najstarija je jedna čatmara na kojoj je još 1910. godine pisalo ,,Svakoj sili sam pokoran i neprijatelju ova je kuća otvorena”. I ja kao da sam došao u svoju sentencu, svoju rečenicu. Živim u njoj i svaki susret sa čovekom je za  mene šansa za neki bolji trenutak i bolje čovečanstvo, zaključuje Božidar Mandić.

Fotografije preuzete sa FB profila Porodica bistrih potoka i Nestor Fotonst Nestorovic

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *