[rstr_selector]

Sabor treba čuvati od politike

Jedan ste od deset ljudi koji su pre 56 godina organizovali prvi Sabor trubača u Guči. Kako je to tada izgledalo?

– Nismo mi tada znali da će Sabor dobiti tako velike razmere. Mi smo ga osnovali više za sebe, za svoju dušu. Zamislili smo ga po ugledu na stare narodne sabore na kojima se otvarala duša narodna, gde se isticalo samo ono što je najvrednije u narodu počevši od nošnje, preko igara i pevanja do sviranja. Prvi Sabor je učinio da truba, koja je tada bila počela da se gasi u Srbiji, ponovo oživi. Iako je prvi Sabor bio mali po kapacitetu, ipak je to bila renesansa srpske narodne trube. Tako je on išao dalje: prvo je zahvatio Zapadnu Srbiju, a zatim je planula čitava trubačka Srbija. Sa juga dolazi Bakija Bakić, sa istoka Raka Kostić…i to postaje pravi srpski, veliki, narodni Sabor.

Kada dolazi do promena?

– Promene su nastale onda kad su vodeći ljudi na neki način iskazivali samo svoju političku snagu, a ne snagu znanja i umenja. Sabor tada počinje da se opredeljuje i organizuje prema politici,  na njega počinju da se kače neki lažni ukrasi i tako dalje. Sabor se dugo već povija i posrće, ali se i podiže i ja verujem u njegovu snagu. Verujem da će sva ta lutanja na kraju doći na mesto i u one okvire koji su Saboru potrebni. U Guču svet dolazi da se napoji Srbijom,  da se napoji snagom naše otvorene duše i srca, da dobije pozitivnu energiju koja će da ga štiti i brani do sledećeg sabora. Organizatori ne shvataju da se na Saboru trubača predstavlja Srbija. Oni od ovoga prave najobičniji festival, neku feštu na kojoj može i ovako i onako. Nisu u pravu.

S obzirom na to da se poslednjih nekoliko godina u javnosti mogu čuti ocene da se Sabor trubača i osnovna njegova zamisao nalaze u svojevrsnoj krizi, a da je, opet prema ocenama javnog mnjenja, ta kriza ove godine dostigla svoj vrhunac, kakav je Vaš stav u vezi sa tim?

– Sabor je zagrlila estrada. Šta to znači da pred Sabor pevaju estradni umetnici i posle Sabora opet? Od tog zagrljaja Sabor polako gubi svoju dušu, gubi svoj značaj. Ovde trubači nisu uzdignuti onoliko koliko bi trebalo, nego su pevači sve preuzeli. Ono što je najvažnije, što treba čuvati, došlo je u drugi plan. Teško mi je da o tome govorim, ali se nadam da će naš Sabor uz pomoć časnih ljudi povratiti svoj ugled. Organizatori treba da budu dovoljno obrazovani da shvate kolika je obaveza i težina organizatora, da shvate da oni predstavljaju Srbiju i da Sabor nije njihov. U drugi plan su došle i izložbe slikara i vajara, u treći su otišle promocije knjiga, a nijedna manifestacija u Srbiji nema toliko njoj posvećenih knjiga kao ova. Ali, to treba znati ceniti. Nas će biti i neće nas biti, zato treba da ostanu knjige u kojima je ostalo zapisano šta se i  kako događalo. To ostaje, ne ostaju političari.

Kako ocenjujete organizaciju Sabora?

– Mladim ljudima kojima sad daju neke funkcije u organizaciji Sabora niko ne objasni kakvu i koliku obavezu dobijaju. Oni samo glasaju kako im šef kaže. Ne može Sabor da svakoj generaciji ugađa, nego svaka generacija iz Sabora treba nešto da nauči, da pamti i da nosi kao svoje. Ko će sa ovog Sabora da ponese Srbiju kad nje nema? Najvažniji su Cecini i Severinini hitovi, a ono što je najvrednije i što se mora čuvati, podvačim mora se čuvati, toga nema. Jer ovo je Sabor srpski, nije on ni gučki, ni dragačevski, a posebno nije od ovih koji ga vode.

Da li trubači treba da sviraju u nošnjama, da li je i to način za čuvanje tog srpskog?

– Naravno. To i piše u našim pravilima. „Trubači kad dolaze na Sabor, ulaze u narodnoj nošnji svoga kraja“. Ništa tu nema ni nemoguće, ni čudno. Mi smo u svoje vreme insistirali na tome. Kad dođu folklorne grupe, dogovorimo se sa Slovacima iz Kovačice, Rumunima iz Uzdina i ostalima da ni slučajno ne nastupaju bez nošnji kraja iz kojeg dolaze. Takve stvari su ukrasile Sabor, ta izvornost. Ni pod šatrama nije smelo da se svira bez narodne nošnje. Onaj ko rukovodi mora i da pročita, i da zna, i da se trudi da ovo u pravom smislu bude Srbija. Na žalost, na Saboru više ne možete da vidite narodnu nošnju.

Koji bi bio Vaš savet – kako vratiti Sabor Srbiji i Srbiju Saboru?

– Tu i država mora da kaže svoje. Ne sme organizacija da se dopusti nikome tek tako. Pre sedam, osam godina u Beogradu su na jednom sastanku, kojem su prisustvovala eminentna imena naše kulture, etnolozi, muzikolozi, umetnici… ustanovljena neka pravila i napravljen dogovor koji, na žalost, u Guči niko ne poštuje. Sadašnji organizatori Sabora dovode nekog ko, kao, radi za njih. Sve se svodi na nekog Marinskog koji populariše Miroslava Ilića i druge pevače. Kažu nam da omladina traži Miroslava, a ja to jednostavno ne verujem, on je suviše star za omladinu. Sve je to nedopustivo za Sabor trubača. Ovde nije smelo da se čuje ništa izuzev trube, nije bilo razglasa, ploča, snimaka… Osim toga, sve je skupo. Ulaznica za koncerte estradnih zvezda i parking, na primer. A i to je paradoks, naplaćivati ulaznicu za Cecin koncert, a trubači sviraju besplatno. Pa, vi vidite… Onaj ko je ukinuo da se takmiče najbolji, on je sad organizovao da se oni međusobno takmiče. I sad će svakom orkestru dati po 100.000 dinara, a pobedniku milion. A šta je sa onima drugima koji nisu najbolji, ali je dobro što su tu? Niti ih ko vidi, niti ko mari. Nemam ništa protiv mladih, ali Sabor mora da predstavlja Srbiju i mora da ima ozbiljne predstavnike. Nekada su na Saboru bili beogradski i zagrebački glumci i književnici, a sad je sve to politika. Nemam ništa ni protiv Dodika, ali Sabor treba čuvati od politike.

Поделите вести

2 Responses

  1. jolović i kad ode u penziju baviće se saborom, i da ostane sam u guči biće zadovoljan i veliki a guča čemer i jad, 500 ljudi ovde nema ali zato globa kao na terazijama, bože pomozi ako niso obećo joloviću

  2. Divan čovek- gospodin i veliki kulturni pregalac gurnut je u stranu kad je u pitanju i ovaj sabor i bilo kakva kulturna dešavanja uopšte – nema mesta za kulturne pregaoce i one koji su svojim radom doprineli onoliko da se sačuva kulturna baština Dragačeva i da Dragačevski sabor bude ono što je nekada bio – smotra narodnog stvaralaštva i nadmetanje trubača. Morali su da ustuknu pred raznim „Jolovićima“ koji su u ovoj manifestaciji videli ličnu korist, pre svega i koji nemaju nikakvih potencijali i nisu dorasli manifestaciji u njenom izvornom obliku. Danas je to nadmetanje kiča svake vrste, horde pijane omladine guraju se malom varošico, dok na sve strane odjekuje „kalašnjikov“ i čeka se koncert kakve turbo-folk zvezde. Tužno, kao uostalo stanje u našoj sveukupnoj kulturi danas.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *