[rstr_selector]
Željko Obradović - Mural na Želovom igralištu u Čačku

Život napravi neke stvari

INTERVJU – Željko Obradović, najtrofejniji evropski trener

Ako se prisetite trenutaka kada je sve počinjalo u Čačku, mestu gde ste rođeni i odrasli i gde ste počeli da igrate košarku, da li se setite i momaka sa kojima ste tada trenirali?

– Svaki put kada dođem u Čačak želim da iskoristim priliku da se vidim sa što više ljudi, a ovog puta sam imao sreću da smo pre dva dana uspeli da okupimo veliki broj ljudi iz različitih generacija. Proveli smo divno popodne zajedno i mnogo mi je drago da sam video te ljude i da smo se vratili u neka stara vremena kad smo igrali zajedno.

U to vreme ste do „Borčevog“ igrališta išli biciklom. Da li se i danas nekad vraćate tom prevoznom sredstvu?

– S obzirom na to da mi je majka ovde, imam običaj da se od moje porodične kuće prošetam do grada jer je to ujedno način da vidim kako se Čačak menja. Prija mi da usput sretnem neke ljude koje, naravno, nemam priliku često da viđam, tako da je to razlog što više pešačim nego da vozim bicikl. Ovde se uvek osećam izvanredno, ovo je moj rodni grad i uvek mi prija.

Kakav je osećaj i koliko ste ga Vi svesni kada pomislite da je taj nekadašnji čačanski dečak sada najbolji košarkaški trener u Evropi?

– Život napravi neke stvari. Igrao sam i mnogo toga naučio u „Borcu“ i zahvaljujući ljudima koji su bili stariji od mene i koji su mi, na neki način, bili uzori shvatio šta znači predanost košarci i kakav je to način života,  a veliki uticaj je imalo i to što smo mi živeli kao porodica. Usledio je odlazak u „Partizan“ i sve ostalo je, zapravo, ispalo tako kako jeste: da sam odlučio da se bavim trenerskim poslom i da, praktično, posle „Partizana“ i tog velikog rezultata koji smo imali dođem do situacije da idem u neke klubove od Španije, Italije, Grčke i evo sad Turske.

Jesu li Vas zaista saigrači kao tadašnjeg kapitena kandidovali za trenera?

– Ne, to je samo priča. Ja sam igrao sa njima i bio sam stariji. Tada je direktor „Partizana“ bio Dragan Kićanović i to je bila isključivo njegova odluka. Neizmerno sam mu zahvalan što me je tada postavio za trenera, kao i na podršci koju mi je pružio. On je znao da se ja spremam da budem trener, tako da je to praktično bila i zajednička odluka.

Prvu evropsku titulu u trenerskoj karijeri donela Vam je pobeda „Partizana“ nad „Huventudom“. Da li je dodavanje Koprivice i koš Đorđevića bio deo plana ili se nešto prosto desi?

–  Te stvari je nemoguće planirati. Igrali smo tu utakmicu izvanredno i imali smo priliku da je rešimo mnogo ranije, ali pošto je košarka takva igra kakva je, nemoguće je predvideti neke situacije.  To je bila stvar trenutka, međutim, činjenica je da je Saša (Đorđević, prim. aut.) taj šut radio na treningu mnogo puta. Vežbali smo ga i dok smo igrali zajedno i u to vreme je bio san svakog igrača da odluči utakmicu na taj način. Mnogo puta sam objašnjavao da je njegov šut bio tehnički perfektno izveden, da je položaj tela u trenutku kada je šutirao bio onakav kakav treba da bude i to je za njega bilo sasvim normalno. Čak je ubacio isti šut posle deset godina kada smo slavili tu titulu u Beogradu u jednoj revijalnoj utakmici.

Izjavljivali ste kasnije u medijima da ste posle te utakmice 1992. godine bili potpuno šokirani kada su Vam ljudi prilazili, čestitali i poželeli još titula jer ste, prema sopstvenim rečima, mislili da je to prva i poslednja.

– Pokojni profesor Aca Nikolić kojem sam neizmerno zahvalan za sve što je uradio za mene, prišao mi je posle te utakmice, čestitao i poželeo još mnogo trofeja. Ja sam zaista u tom trenutku mislio da se to desilo tada i da neće nikada više. To je meni tako izgledalo jer sam bio trener početnik, prvi put na klupi, sa najmlađim timom u istoriji, ali profesor je kao i uvek imao malo šire vidike od svih nas.

Taj najmlađi tim je u proseku imao 21.7 godina. Da li je moguće da se nešto slično ponovi?

– Teško. U odnosima koji danas vladaju u evropskoj košarci i uslovima koje ima evro liga, bilo bi veoma teško da se tako nešto ponovi.

Željko Obradović u studiju radio Dženarike
Željko Obradović u studiju radio Dženarike

Kuda Vas je odveo trenerski put posle te pobede i prve titule?

– Dobio sam angažman u „Huventudu“ u Španiji, odmah zatim i „Real Madrid“, a onda i u „Trevizu“ u Italiji gde sam se zadržao dve godine. Posle toga sam otišao na 13 godina u Atinu u „Panatenaikos“, a prekosutra se vraćam u Tursku gde je nastupila četvrta godina otkako treniram „Fenerbahče“.

Tih 13 godina u Atini učinili su da postanete bezmalo nacionalni heroj Grčke i da Vas proglase za počasnog građanina Atine. Kakva je Vaša veza sa „Panatenaikosom“?

– Imam izvanredne odnose sa ljudima koji su tada bili u klubu, koji su sarađivali sa mnom. Pre svega, moja saradnja sa braćom Enakopulos, koji su vodili klub, je bila na najvišem mogućem nivou i to je preraslo u odnos trenera i vlasnika kluba. A o tome koliko imam prijatelja u Atini je bespredmetno govoriti. Svaki slobodan trenutak koristim da odem do Atine jer osećam taj grad kao deo sebe.

Atina Vas je proglasila za počasnog građanina. Da li Vam se Vaš Čačak odužio na neki način?

– Nema razloga Čačak meni ništa da se odužuje. Ovo je moj rodni grad i uvek će to biti. Uvek sam presrećan i zadovoljan kada sam ovde. Svaki trenutak, kada imam priliku da vidim neke drage ljude, za mene je nešto specijalno i posebno. Moram da se zahvalim svim ljudima sa kojima sam sarađivao dok sam igrao košarku ovde: i trenerima, i saigračima što sam izašao sa njima i došao do toga da se moja karijera nastavi prvo u „Partizanu“, najpre u ulozi igrača, a posle toga i trenera.

Kojom trenerskom tajnom ste uspevali da postignete jedinstvo igrača, čak i u situacijama kada oni privatno nisu u dobrim odnosima i da li je košarka zaista spoj pokreta i intelekta?

– Postoji ono što se zove košarkaška inteligencija. Svi veliki, vrhunski igrači su različiti upravo iz tog razloga što im se nešto jednom objasni i znaju šta i kako treba da rade. Posao trenera nije samo struka nego i psihologija. Kada imate 15-ak igrača od kojih je 12 uvek u timu, a preostala trojica se ponekad menjaju, onda vi morate da im objasnite šta znači kolektivni duh i ideja jedne ekipe da radi i igra na isti način. Istovremeno, morate da budete spremni da individualno razgovarate u svakom trenutku sa svakim od njih jer, naravno, život je sastavljen od mnogih stvari tako da je normalno da njihov privatni život utiče i na to kako će da se ponašaju na terenu. To je uloga koju ja imam i koju imaju moji pomoćnici, uvek delimo taj posao. Naravno da smo mnogo puta uspeli da izvučemo maksimum iz timova, ali u nekim situacijama, Boga mi, i nismo. To je život i to je čar ovog trenerskog posla.

Koliko je i kako Vaš intelekt uspevao da se prilagodi svim različitim sredinama do kojih ste dolazili?

– Jedna od stvari za koju mislim da je veoma važna za svakog čoveka, ne samo trenera, jeste adaptacija na novu sredinu. Ja sam iz Čačka, uslovno rečeno male sredine, otišao u Beograd u „Partizan“ i proveo tamo sedam godina igrajući, postao trener i onda menjao inostrane gradove i klubove. Prvo Badalona, pa onda sa nepune 33 godine trener „Real Madrida“ tri sezone, zatim Treviza, što znači opet druga zemlja i druga kultura, iza toga Grčka i sad Turska. Morate da se adaptirate, to je prvi preduslov da biste imali komunikaciju sa ljudima sa kojima radite.

U Turskoj ste prošle godine promenili čak devet igrača, tako da ste ovu sezonu dočekali sa bezmalo potpuno istim timom.

-Imamo jednu promenu. Doveo sam jednog novog Amerikanca koji je prošle godine igrao u italijanskom prvenstvu, a Riki Hikmanu se završio ugovor i to je praktično jedna jedina velika promena. Radi se o mladom igraču koji će igrati na poziciji petice, centra i za njega mislimo da može da pomogne timu s obzirom na to da ove godine prvi put igramo evropsku ligu po novom formatu. To znači da ćemo u toku pet sedmica igrati takozvane „back to back“ utakmice, odnosno igra se u sredu, pa se igra u petak što do sada nije viđeno u evropskoj košarci. Biće izuzetno naporno i morali smo da razmišljamo da roster bude tih nekih 15-ak igrača da bismo mlađe možda više koristili u turskom prvenstvu. Počinjemo u ponedeljak, tim je isti i nadam se da će to biti neuporedivo lakše i igračima i meni jer već imamo iskustvo od onog što smo radili prošle godine.

Imate dva Srbina u „Fenerbahčeu“, odnosno tri ako računamo Veselog koji se deklariše kao Srbin. Hoće li ih biti još?

– Tačno, to su za sada Bogdan i Kalina i Jan koji je, praktično, igrao za „Partizan“ toliko godina i stekao ime koje sada ima zahvaljujući „Partizanu“ pre svega. U mom stručnom štabu su i Vlade Androić, čovek iz Čačka i moj kum, Bata Zimonjić, kondicioni trener koji takođe vodi poreklo iz Čačka, njegov otac Pera Zimonjić je meni nekada bio kondicioni trener, tako da smo se okupili, ima nas. Imamo i Peru Antića koji je iz Skoplja, a i dosta turskih igrača govori srpski jezik. To je to za sada, šta će biti u budućnosti videćemo. U ovom trenutku nama je roster zatvoren, igrački kadar smo popunili i ne verujem da ćemo bilo šta menjati.

Osvoji ste dva prethodna fajnal fora. Zna li se gde će se igrati sledeći?

– Još se ne zna. Evropska liga će verovatno pre Nove godine izaći sa predlozima gradova kandidata za organizaciju fajnal fora, ali mislim da oni već uveliko rade na tome. Svi očekujemo da će se uskoro pojaviti informacija.

Šta se i koliko u srpskoj košarci promenilo od srebra u Seulu 1988. do srebra u Rio de Ženeiru 2016. godine osim što nije uvek bila srpska?

– Ta činjenica je i najbitnija. Nekad je to bila zemlja koja se zvala Jugoslavija, pa je posle bila Srbija i Crna Gora, da bi sada bila Srbija. Fenomenalan je rezultat koji je reprezentacija napravila ove godine u veoma jakoj konkurenciji, biti drugi na Olimpijadi i uzeti srebrnu medalju je ogroman uspeh i ja mogu samo da čestitam i Saši i, naravno, igračima sa kojima sam bio u kontaktu sve vreme održavanja Olimpijskih igara. Prija mi da slušam Sašu Đorđevića kad priča da će cilj svih takmičenja na koja budu išli biti osvajanje medalja i ja im želim da nastave ovim putem kojim su pošli pre dve godine kada je on došao na čelo reprezentacije.

Ima li u njegovom trenerskom potpisu nečeg Vašeg?

– To je pitanje za njega.

Prepoznajete li Vi taj rukopis?

– Ne bih da pričam o tome, ne bi bilo korektno. Saša je igrao sa mnom u „Partizanu“, delili smo minutažu na poziciji plejmejkera, posle toga sam mu bio trener, uvek smo bili u kontaktu. Mi imamo izvanredan odnos i kad god su me ranije pitali za njega, govorio sam ono što važi za sve vrhunske igrače: za njih je lako da budu treneri.

Pred Vama je nova sezona, novo iskušenje i borba za devetu evropsku titulu.

– Sezona je uvek naporna i teška. Igračima na prvom sastanku uvek kažem da je najvažnije da imamo dobru atmosferu između nas, da imamo jasnu ideju koji je način na koji želimo da igramo i da idemo iz utakmice u utakmicu. Ciljevi se znaju: „Fenerbahče“ je prošle godine imao najbolju sezonu u istoriji, osvojio je oba trofeja u Turskoj, kup i prvenstvo, igrali smo finale Evropske lige prvi put u istoriji, izgubili u produžetku, jedna lopta nas je delila od toga da možda budemo prvaci Evrope, ali to je sve prošlost i treba se okrenuti ka onome što dolazi. Krećemo od ponedeljka, pa što se kaže: „Srećno nam bilo“.

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *