[rstr_selector]
Foto Dženarika Info: Spomenici u porti crkve u Zablaću

Priče iz života uklesane u kamenu: „Ovaj spomenik kazuje…“

Nadgrobni spomenici, krajputaši, epitafi deo su duge tradicije i nepokretnog kulturnog nasleđa srpskog naroda, priča nekih davnih vremena zapisana u kamenu. Spomenici sami po sebi predstavljaju nepokretno kulturno dobro. Način njihove izrade, oslikavanje raznovrsnih motiva i ispisivanje poruka kao zapisa u kamenu predstavlja istovremeno i nematerijalno kulturno nasleđe, jednu tradiciju koja zavređuje da bude deo kolektivnog pamćenja.

Muzeji pod vedrim  nebom

– Spomenici i groblja u čačanskim selima su muzeji pod vedrim nebom, gde imate spomenike koji su stari i po 200 godina i koji su do sada dobro očuvani, dok postoje spomenici na kojima je zub vremena učinio svoje i ne može se ništa uraditi po pitanju njihove konzervacije i restauracije. Na spomenicima možete da vidite momke i devojke naslikane u narodnoj nošnji, simbole zanimanja kojima se pokojnik bavio, šta je radio, šta je proizvodio, da li je u pitanju zemljoradnik, vojnik koji je stradao u ratu, seoski kmet ili seoski sveštenik, sve se to može saznati sa spomenika. Ti spomenici su grupisani po porodicama, po zaseocima, jer ako ste bili komšije u jednom delu zaseoka onda se i na groblju zna da se te porodice odnosno zaseoci nalaze na jednom mestu, kaže Snežana Šaponjić Ašanin, etnolog Narodnog muzeja u Čačku.

Krajputaši su specifični zbog potrebe da se postavljaju kraj puteva kako bi duša vojnika poginulog na frontu našla put do svog kraja.

Foto Dženarika Info: Krajputaš u Bresnici
Foto Dženarika Info: Krajputaš u Bresnici

– Krajputaši su karakteristični za naš kraj, a sve to iz razloga jer je iz ovih krajeva mnogo ljudi mobilisano u ratove, pa pošto se mnogim stradalima na frontu ne znaju grobovi, porodice su želele da oni imaju krsno kameno obeležje. Smatralo se da svaka duša mora da bude vezana za određen kamen, da je to njegova nova kuća, njegovo novo stanište, trebalo je vezati dušu za određeni spomenik. Upravo zbog toga, oni su se postavljali pored puteva u nadi da će duše stradalih vojnika lakše pronaći svoju kuću, jer se verovalo da će duša doći putem od mesta gde je vojnik stradao pa do svog zavičaja.

„Kamena knjiga predaka“

Spomenici krajputaši danas predstavljaju veoma bitno kulturno nasleđe koje su neke lokalne zajednice prepoznale kao tradicionalni element koji treba sačuvati. Primer u našoj okolini su lapidarijum u Guči formiran 1984. godine u kome se čuvaju reprezentativna dela ovog vida narodne umetnosti. U komšiluku je i lapidarijum nadgrobnih spomenika u Samailama kao pokušaj lokalne zajednice da sačuva ovo nasleđe od zaborava i propadanja, objašnjava Snežana Šaponjić Ašanin i dodaje da kulturni poslenici moraju više da se bave zaštitom spomenika od propadanja, kako bi se to kulturno nasleđe sačuvalo za buduća pokoljenja.

Svest institucija kulture o značaju tradicije ovekovečene u nadgrobnim spomenicima i krajputašima kao jednoj vrsti narodne umetnosti, probudio je naš sugrađanin Radojko Nikolić, književnik i profesor srpskog jezika i književnosti. Tokom svog desetogodišnjeg proučavanja spomeničke kulture, Nikolić je obišao 250 naselja i 350 grobalja u Srbiji i pročitao preko 70.000 nadgrobnih zapisa svake vrste. Svoje zapise sa ovih putovanja pretočio je u „Kamenu knjigu predaka“ koja je prvi put ugledala svetlost dana 1979. godine. Kako se navodi u knjizi, najviše je izučavano epitafno izražavanje na seoskim grobljima, pa je ova knjiga prvenstveno „zastupnik” seljakovog života i mišljenja.

Foto Dženarika Info: Krajputaši u Lipnici, na putu Čačak-Kraljevo
Foto Dženarika Info: Krajputaši u Lipnici, na putu Čačak-Kraljevo

Međutim, nacionalne teme iz prošlosti ruralne Srbije, a posebno nadgrobni spomenici i krajputaši kao nepokretno kulturno nasleđe, nisu bile interesantne i vredne pažnje institucijama kulture tih 70-ih godina, ali su budile interesovanje nekolicine umetnika tog vremena i davale im inspiraciju za sopstvena umetnička dela. Među njima su poznata čačanska imena – slikar Bogić Risimović Risim i pesnik Branko V. Radičević koji je još 50-ih godina prošlog veka za srpske spomenike podignute kraj puta skovao prigodnu reč -„krajputaš“ – i koja je odmah prihvaćena u narodu. U svojoj pesmi „Krajputaš“ i knjizi „Plava linija života“, Radičević je kroz motive seoskih grobalja i krajputaša prikazao zavičajne običaje i priče iz života svog kraja. Negde u isto vreme, Risim usvaja motiv spomeničkog nasleđa kao stožer svoje umetnosti i ističe kulturnu vrednosti seoskih spomenika.

Interesovanje institucija kulture u Srbiji 80-ih godina već kreće da se budi i 1984. Galerija SANU u Beogradu organizuje izložbu posvećenu seoskim nadgrobnim spomenicima.

Prepoznajući veliki značaj ove vrste narodne umetnosti i dragocenost Nikolićevog višedecenijskog istraživanja, Narodni muzej u Čačku ove godine je objavio drugo izdanje „Kamene knjige predaka“.

Foto Dženarika Info: Krajputaši na putu Čačak-Kraljevo
Foto Dženarika Info: Krajputaši na putu Čačak-Kraljevo

Interesantno delo od neprocenjive vrednosti donosi nam nasleđe seoskih spomenika i krajputaša sa namerom da „delimično rekonstruiše davno izgubljenu atmosferu seljačke Srbije XIX i XX veka“.

Svojevrsni dnevnici iz života pokojnika, uklesani u kamenu, usputnom prolazniku ili zainteresovanom istraživaču prenose tadašnji način razmišljanja, strahove i zebnje, odnos prema životu i smrti, nadanja i želje upokojenog. Zapisi u kamenu su svojevrsno putovanje kroz vreme koje nam donosi saznanja o starim zanatima različitih epoha, odnosu prema porodici, ratničkoj hrabrosti, političkim partijama…

Tako sa nadgrobnih zapisa saznajemo o terzijama i abadžijama pre nego što su ih potisnula moderna zanimanja – šnajder odnosno krojač, o rabadžijama, kiridžijama i mehandžijama, o „glavnom majstoru duvanskom koji je s velikom veštinom spravljao duvan i prodavao ga po varošima Srbije“. Sekira, nakovanj, šilo i kalup, volovska kola samo su neki od simbola koji prate prigodne zapise o pokojnikovom zanatu i životu na ovom svetu.

Neki od zapisa su i svojevrstan prikaz teškog života šegrta i, kako autor navodi, protest protiv društvene nepravde i nejednakosti“. Na nadgrobnom spomeniku u Čačku, podignutom 18-godišnjem šegrtu, roditelji su zapisali: „Ti pod džakom ustani i padni, jao, Božo, mučeniče jadni! Muke tvoje, patnje u životu, gore behu neg najgorem skotu. Po sto kila tovariše na te pa te gladnog u jazbine prate. Trgovci te samoriše živa: nigde, Božo, ovako ne biva.”

U ratnim godinama, vojnički rastanak je bio svakodnevna tema, pa tako zapis sa spomenika u Miokovcima, podignutog seljaku poginulom u Srpsko-turskom ratu 1876. godine, prenosi atmosferu rastanka od porodice: „Deca se sažališe, počeše plakati a on im kaza: nemojte plakati, ode tajo u Čačak da vam kupim somun.”

Nadgrobni spomenici predstavljaju jedinstveno nasleđe prošlosti, izvor su nas samih i priče za neka buduća pokoljenja. Treba ih negovati kao jednu vrstu narodne umetnosti jer su sami po sebi odraz našeg mentaliteta a time i nepokretno kulturno dobro koje zavređuje da bude deo kolektivnog sećanja. Oni nisu samo obeležje smrti već i veličanje života.

U prilog tome, autori navodi epitaf sa spomenika na čačanskom groblju koji je sebi za života podigao Dobrosav Protić iz Guče, kafedžija i fijakerist:

„Ej živote što negda bijaše!
Ala sam se ja napijo vina,
nasiso se slasti medenih usana.
Sve što beše slatko – sve sam nauživo,
pa kad moram mreti da mi nije krivo.”

Поделите вести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *